Reči utehe za porodice iz Dubone i Malog Orašja ne postoje. Tri godine nakon krvavog pira koji je 4. maja 2023. godine zavio ova sela u crno, tuga ne jenjava – samo je tiša, dublja i sveprisutna.
U mestima gde su se nekada čuli smeh i dečja graja, danas dominira tišina koja para uši. Prazna dvorišta, spušteni pogledi i crnina na kućama svedoče o tragediji koja je zauvek promenila živote meštana.
Devet mladih života ugašeno
Te kobne večeri ubijeno je devetoro mladih ljudi, od kojih je najmlađi imao svega 15 godina. Njihova imena danas su uklesana ne samo u spomen-obeležja, već i u kolektivno sećanje čitavog društva:
Nikola Milić (15)
Aleksandar Milovanović (17)
Marko Mitrović (18)
Lazar Milovanović (19)
Nemanja Stevanović (21)
Petar Mitrović (25)
Kristina Panić (19)
Milan Panić (22)
Dalibor Todorović (24)
Presuda koja nije donela mir
Za zločin je Uroš Blažić pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora, kao i njegov otac Radiša Blažić. Iako su kazne maksimalne po važećem zakonu, među porodicama žrtava ostao je gorak osećaj da pravda nije u potpunosti zadovoljena.
Tokom suđenja iznete su brojne potresne činjenice o samom zločinu, koji je počeo u Malom Orašju, a potom se nastavio u Duboni. U napadu je ranjeno još 12 osoba.
Noć koja se ne zaboravlja
Svedočanstva preživelih i danas lede krv u žilama. Jedan od mladića koji je preživeo, Jovan Ranković, opisao je kako se pravio mrtav da bi ostao živ.
„Ležao sam nepomično, nadajući se da me neće primetiti. U jednom trenutku sam shvatio da je jedini način da preživim – da ne dišem“, ispričao je ranije.
Sećanje koje ne bledi
Porodice i prijatelji ubijenih gotovo svakodnevno dele uspomene i poruke na društvenim mrežama. Fotografije, rođendanske čestitke koje nikada neće biti pročitane i reči pune bola postale su način da se sačuva sećanje na izgubljene živote.
Na zidovima sela stoje murali sa imenima stradalih i jednom snažnom porukom: „Živite“.