Ana Bekuta je pre četiri godine doživela predinfraktno stanje i od tada, pa sve do nedavno, vodila je računa o svom načinu ishrane i negovala zdrave navike. Prvenstveno se zdarvo hranila zbog povišenog pritiska i holesterola, ali i zbog linije koju je na taj način dovela do savršenstva.
Međutim, nešto je izbacilo iz koleseka, pa je za svega pet meseci nabacila više od deset kilograma, zbog čega ponovo ima probleme sa povišenim pritiskom.
– Ono što najviše utiče na njeno zdravstveno stanje jeste stres kome je svakodnevno izložena, što na nastupima a što na snimanju Zvezda Granda, gde su situacije često napete kako sa kandidatima tako i sa kolegama u žiriju. Ljudi ne shvataju ozbiljno ovaj problem, pritisak je ozbiljna i podmukla bolest.
– Organizam nije mašina koju kada navijete stalno radi istim tempom. Doktori su je upozorili da mora da se vrati na stari režim jer joj je zdravlje ugroženo. Mislim da je nju sad tek sve stiglo, izgubila je Mrku svoju najveću podršku, pa potom i majku, sve joj više nedostaju i fale, ne oseća se dobro.
Ata images
– Mislim da neku vrste utehe nalazi u hrani. Jednostavno u nekom je periodu kada je dala sebi oduška, ali ne sme još dugo. Žao mi je jer se stvarno trudila oko te ishrane, zahvaljujući njoj preplovila je tabletu za visok krvni pritisak, popravila krvnu sliku i smanjila nivo holesterola. Ma odlično se osećala, imala je i svakodnevne fizičke aktivnosti kad joj situacija, tačnije posao, dozvoljava – kaže za Svet Anina drugarica.
ATA images
Zdravstveno stanje Ane Bekute bilo je izuzetno narušeno i pre nekoliko godina, a pevačica pamti i datum kada se 2019. odlučila da promeni svoje loše navike:
– Primetila sam da teže dišem, da me kilogrami guše i tad je sve počelo – rekla je pevačica koja je godinama bila istrajna, a sigurni smo da će opet stvar uzeti u svoje ruke jer je već jednom dokazala da može.
Porodice ovih devojaka kažu da su one nasmejane, optimistične i da oni jedva čekaju da im se vrate kući
Među 14 ranjenih u masakru, koji se 4. maja uveče dogodio u selima Malo Orašje i Dubona kod Smedereva i Mladenovca, nalaze se i dve hrabre devojke koje su bile među najteže povređenima, a kako saznajemo, mesec dana od zločina one se oporavljaju.
Nevena V. (20) iz Dubone i Anđela S. (19) iz Malog Orašja i dalje se nalaze u bolnici u Beogradu, njihovo stanje se pomno prati, a one ne odustaju od bore. Neveni su lekari amputirali ruku kako bi joj spasili život posle ranjavanja kad je troje njenih drugara ubijeno, mladi policajac M. P. i njegova sestra K. P. i prijatelj D. T.
Stalno se čujemo
– Ona je pozitivna, nasmejana, može sve da podnese. Oporavak će biti dug jer je izgubila mnogo krvi i ruka koju je izgubila mora da se potpuno zaleči, da bi mogla da funkcioniše sa novom. Stalno se čujemo sa lekarima i njom, ona je dobro, trudi se da bude nasmejana i vesela. Jedva čekamo da dođe kući – kaže Nevenin tata
Prema njegovim rečima, ona je kobne večeri otišla da se vidi sa drugarima kad je osumnjičeni U. B. (21) zapucao na sve njih, koji su bili u školskom dvorištu u Duboni.
– Važno mi je da je živa, znam da će ovo prebroditi, hrabra je i uvek raspoložena – dodaje otac.
Komšije u Duboni imaju samo reči hvale za Nevenu i njene drugare, i kažu da je ona divna devojka koja pleni pozitivnom energijom.
– Ona kad prođe ovde nasmejana srce da ti zaigra. Ona će ovo podneti na svoj način, a mi ćemo svi biti tu da joj taj oporavak olakšamo – rekla je komšinica.
Lepe reči su jedino što smo čuli i za Anđelu S., koja je teško povrđena u parku u Malom Orašju, kada su je hici iz kalašnjikova pogodili.
– Njeno stanje je dugo bilo teško, tek se u poslednje vreme oporavlja. Ali, ne gubimo nadu, ona je sve bolje i bolje. Dugo nisu mogli da joj izvade metak iz glave, iznad oka, i to je bio najveći problem i prepreka njenom oporavku, ali je on nedavno izvađen i njen oporavak je krenuo nabolje. Izgubila je drugare i momka koga je volela, mog unuka N. S. (20) – kaže deda Anđelinog dečka, koji je ubijen kod spomenika u Malom Orašju.
ANĐELA S. FOTO: DRUŠTVENE MREŽE
Metak izvađen iz glave
– Moja unuka je bila sa Anđelom te večeri i samo čudom je uspela da pobegne od metka. Ona je trčala da se spasi, nije znala da li puca u nju ili u druge, zvala je policiju kad se sve desilo, a nije znala da su joj drugarice povređene, a brat mrtav – kaže nam G. S., deda ubijenog Anđelinog dečka.
On dodaje i da se njihova porodica čuje sa Anđelinom, a kad su se čuli u nedelju uveče Anđelina majka im je rekla da će devojka biti prebačena u drugu bolnicu u Beogradu.
– Metak joj je izvađen, ali ima još tu mnogo da se radi, povređena joj je karlica i ima probleme sa bešikom, pa se sad sve rešava jedno po jedno. Ona je izdržljiva i prebrodiće sve, a svi ćemo joj pomoći – rekao nam je deda.
Pesma “A sad adio”, koja je jedan od zaštitnih znakova serije “Vruć vetar” i koju je otpevao legendarni Oliver Dragojević, bila je veliki hit u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Komponovao je Vojkan Borisavljević, a slavni kompozitor rešio je da otkrije neke manje poznate detalje o ovoj numeri.
– Sećam se toga, kao da je juče bilo. Išao sam u Dubrovnik. Reditelj Aca Đorđević i Siniša Pavić su mi otprilike rekli kakva bi trebalo da bude ta pesma, da mora da se oseća vruć vetar. Pre toga sam letovao na Kritu i već sam to osetio. Brzo sam shvatio šta žele, bio je to trenutak inspiracije koji sam vrlo jednostavno pretočio u pesmu – rekao je svojevremeno gospodin Borisavljević i nastavio:
– Komponovao sam je u taksiju do aerodroma, a Oliver ju je snimio
jedne večeri za 10 minuta u studiju Radio Beograda. Njegov glas je
obeležio pesmu, a posle su je mnogi snimili. Lepo sam sarađivao sa
Oliverom i žao mi je što se raspala Jugoslavija. To vreme, ta zemlja,
kultura, muzika i saradnja među nama, iznedrili su mnogo dobrih stvari. U
toj različitosti naroda trudili smo se da se takmičimo i budemo bolji
od drugih na pozitivan način, što je donelo nemerljive rezultate – naveo
je on.
“A sad adio” bio je i hit van granica Jugoslavije.
– Pevala se i kada su se slavili ispraćaji u vojsku, ali i u kafanama kad je fajront. Najmasovnije izvođenje pjesme ‘A sad adio’ bilo je na stadionu u Budimpešti krajem osamdesetih, kada je Ljubiša Samardžić bio proglašen za glumca godine u Mađarskoj. Smoki je na mađarskom pevao tu pesmu, a 100.000 Mađara ga je pratilo. To je najveći hor koji sam ikada imao u svojoj pesmi – zaključio je Vojkan Borisavljević.
Folker Šeki Turković svojevremeno je bio jedan od najpopularnijih na našim prostorima, a danas nema osobe koja ne zna njegov hit „Poslednji boem“.
Ipak, Šeki je u jednom trenutku odlučio da napusti Srbiju i ode u Ameriku. Tamo je radio najrazličitije poslove, a onda se vratio u rodnu zemlju kako bi nastupao, ali ga je pandemija koronavirusa sprečila u tome.
„Ovo je sad prinudni odmor za pevače. Plašim se da ne potraje malo
duže, a ne bih voleo. Peva se, iskoči neka tezgica, pevam po nekim
garažama, po nekim sobama. Prvi put sam ove godine u Srbiji pevao na
jednom vašaru pored Čačka i sinoć sam pevao jedan rođendan. Bilo je
dosta kolega i bilo nam je lepo stvarno, bilo je negde oko 150 ljudi“,
rekao je on tada u „Grand magazinu“.
„Mene je publika poželela, jedno pet, šest godina nisam nastupao ovde jer i nisam snimao ništa novo“, dodao je Turković.
Šeki Turkovićfoto: Dragan Kadić
Tada je otkrio i da je u Americi radio kao dostavljač, a da se u Srbiju vratio u nadi da će ponovo pevati.
„Došao sam u Srbiju jer sam mislio da ću se ovde ubiti od posla u
julu, avgustu i septembru, malo tezgice, malo vašari. Međutim, sve je
otkazano. Estrada je poginula, mi smo poginuli. Jadni smo mi. Ja sam
ovde kao u penziji, imam 23.000 dinara. Imam 67 godina, preko 40 godina
radnog staža“, rekao je on za „Kurir“.
Objasnio je i zbog čega je odlučio baš da se bavi vožnjom.
„Zbog toga što ništa drugo ne umem da radim. I tu su mi prijatelji
pomogli, uz njihovu pomoć sam se odlučio za to. Bavio sam se vožnjom
godinu dana, pa sam odustao. Prevozio sam svašta, poštu, pakete, bio sam
dostavljač. Ništa nije teško kad mora da se radi. Ustajao sam u zoru,
palio kombi, išao za Čikago 60 milja, potrpao sve pakete. Posle se moram
vraćati kući i tako stalno. Dnevno sam prelazio oko 300 milja, to je
negde oko 450 kilometara. I tako tri godine bez prestanka, i supruga i
ja. Posle smo imali udes, nismo mi bili krivi, pa smo odustali od toga.
Vratio sam se pesmi, pa došla korona. Videćemo šta ćemo dalje“, istakao
je tom prilikom.
1 / 2 Foto: Printscreen/Youtube/Grand Magazin Tv Grand
Pričalo se da je, kada je odlazio, rekao „Doviđenja, Srbijo“. A pevač je objasnio da li je to zaista i bilo tako.
„Čuo sam i ja za te priče da sam to rekao. To je pogrešna
informacija, nisam to sigurno izjavio. Srbiju volim najviše na svetu, to
je moja domovina, rođen sam tu i cela moja familija. Godinama sam imao
turneje u Americi, imao sam radnu vizu, plaćao poreze, tako da sam imao
pravo na američku penziju, sve sam po zakonu radio. Ako tamo ne plaćaš
takse – nadrljao si. I dalje tamo plaćam porez i čekam da dobijem
njihovu penziju, ali vraćam se u Srbiju! Ja bez nje ne mogu, volim ovaj
narod i druženje s mojim prijateljima. Mikrofon u Americi nisam
ostavljao, sve vreme sam pevao. Kad nije bilo tezgi i zabava, supruga i
ja smo sedali u veliki kombi koji smo kupili. Sad ne. Radili smo
isporuke. Amerika je takva, ako ne radiš, spakuj kofere i doviđenja.
Nisam se stideo nikakvog posla tamo. Ne kradem, ne lažem, ne varam“,
obrazložio je Šeki.
Kako kaže, i njegove kolege treba da budu svesne toga da se ne mogu zauvek baviti pevanjem.
„Kolege iz moje generacije moraju biti svesni da se ne možemo celog
života baviti pevanjem. Dolaze nove, mlade snage koje predivno pevaju.
Moja publika mene zna po dobrom ponašanju i hitovima. Grlo me još služi
odlično, tako da ima posla, samo nas je sad korona načisto upropastila.
Ne osećam se nikako. Nema posla. Najbitniji su zdravlje i sloboda. A mi
nemamo slobode, ograničeno je vreme za restorane, moramo svuda nositi te
maske. Sve me to nervira“, iskren je bio Turković.
Šeki Turković vozi kamionfoto: Kurir TV
Pesma „Dotaknuću“ najtraženija je iz njegovog opusa.
„Ispalo je da je i moj recital pomalo podigao ovu pesmu. Uoči
snimanja uvežbavao sam pesmu i pomalo recitovao stihove. Ušao sam u
gluvu sobu i krenuo ‘Noćas mi se pije neko piće slatko’. Primetih kroz
staklo kako Peda Negovanović i Bane Vasić skaču od sreće i viču: ‘To,
majstore’. Tako smo rešili da moj recital bude uvod u pesmu. I sad se
naježim kad se setim sjajnih recitalia spikera Dušana Vidaka i Pere
Crnobrnje u pesmama ‘Oj, goro zelena’ i ‘Zapalio bih celo selo’“, počeo
je Šeki za „Muzičku apoteku“.
Tada se osvrnuo i na svoje muzičke početke.
„Ušao sam u PGP krajem 80-ih. Tamo zatekoh elitne kompozitore: Docu,
Vukasa, Pedu, Mišu, Bosanca. Odabrah Pedu, i nisam pogrešio. Moja prva
ploča za PGP iz 1989. sa vodećom pesmom „Čovek sa srca dva“ prodata je u
180.000 primeraka. Bilo je to prijatno iznenađenje za mene, a još veće
za direktora produkcije.Sećam se, direktor PGP-a Stanko Terzić ulazi u
kancelariju i pita prisutne kompozitore: ‘Da li ste vi čuli za nekog
Šerifa Turkovića? Taj ubi od prodaje’. Ja ustanem onako stidljivo, kažem
da sam ja Šeki, a ne Šerif, ispričam da sam osam godina proveo u
Diskosu, a direktor će: ‘Gde si bio dosad, oca ti očinjega’“, ispričao
je pevač.
Šeki Turković i Predrag Negovanović sarađivali su 30 godina i zajedno
stvorili desetak studijskih albuma, stotinak pesama i dvadesetak
velikih hitova kao što su „Dotaknuću“, „Da su meni dvadeset i dve“,
„Čovek sa srca dva“, „Budi deo mog života“, „Pogledaj me jednom nežno“,
„Hoću malo rodnog neba“, „Okreni jastuk ljubavi“, „Poklanjam ti ostatak
života“, „Ljubav si potrošila“, „Dve hiljade noći“, „Prođe ljubav“, „Što
imadoh sve ženama dadoh“, „Zbogom i hvala na svemu“, „Tragovi ljubavi“…
„Šeki je čovek od emocije i karaktera. Dugo je snimao sa Bucom, a kad
je ostao bez svog majstora, potražio je nešto novo i izabrao mene. Naša
saradnja je tako duga i tako plodonosna, pre svega zbog Šekijevih
ljudskih kvaliteta. Ništa specijalno se nisam trudio oko pesama za
Šekija, hit se desi ili ne desi. Trudio sam se mnogo više da ga medijski
poguram, ispoštujem kao čoveka i saradnika. Šeki je okoreli narodnjak,
ne sretoh takvog zaljubljenika u dvojku i harmoniku“, rekao je Predrag o
njihovoj saradnji.
Pevač je u Ameriku otišao, kako je rekao, kada je osetio da ovde počinje da umire narodna muzika
„Otišao sam u Ameriku pre pet godina, kada je tretman prave narodne
muzike dotakao dno, kada su ugašene sve narodnjačke radio stanice u
Beogradu, kada sam svoj poslednji ‘projekat’ platio 10.000 evra, a
zauzvrat nisam dobio ništa. Kad se raspala Juga, raspala se i
diskografija, harmonike su zamenili kompjuteri. Sad snimiš pesmu, ne
dobiješs čak ni CD-a, ostalo ti samo da se obesiš na Jutjub. Ja u tome
neću da učestvujem, zarekao sam se da nikad neću otvarati svoj Fejsbuk
profil“, pričao je tada Šeki.
„Plašio sam se reakcije publike posle mog petogodišnjeg boravka u
Americi. Ispalo je da sam traženiji više nego ikad, morao sam da
prebukiram kartu da bih ispoštovao sve pozive. Ja sam od 2001. odlazio
svake godine u Ameriku po par meseci. Pevam ja i danas po Americi, vozim
po američkim drumovima i solidno zarađujem, al’ mi najlepše u kad pevam
u mojoj zemlji“, zaključio je Šeki Turković svojevremeno.
Dalibor Todorović jedan je od troje ubijenih u školi u Duboni. Njegov brat od strica, Dejan Mladenović, kazao je da je u tom trenutku znao da je teško ranjen ali da se nadao najboljem
Pre više od mesec dana, 4. maja, u Duboni i Malom Orašju
ubijeno je osam osoba, a ranjeno 14. U selima od tada vlada šok, tišina i
strah. Meštani od tada ćute.
Policija i dalje istražuje koji je motiv surovog masakra. Dalibor Todorović jedan je od troje ubijenih u školi u Duboni. Njegov brat od strica, Dejan Mladenović, kazao je da je u tom trenutku znao da je teško ranjen ali da se nadao najboljem. Međutim, ubrzo su saznali da je preminuo.
“I dalje ga sanjam kad noću legnem. On je odrastao ovde sa mnom. Dača
je imao tu neku energiju, harizmu kojom je jednostavno plenio. U svakom
društvu, gde god da se pojavi, bio je u centru pažnje za pet minuta.
Svakog dana na njegovom grobu palim sveću, isplačem se i nije mi lakše.
Možete da zamislite kako je njihovim roditeljima kad je nama ovako
teško. Takav život je pakao. Ja sam to veče posle sahrane hteo da
spavam, ali nema šanse sanjam njega, ne sećam se kako je bio obučen,
sećam se samo jedne rečenice: “Spavaj bato meni je dobro””, kazao je
Dejan.
foto: Petar Aleksić
Za kraj razgovora je kazao da ništa ne bi rekao svom bratu – samo bi
ga zagrlio kao što je možda trebalo da učini, kako je rekao, svaki put
kad su se videli. I Daliborova rođena sestra, Suzana Ranković, ispričala
je kakva je bio osoba. “Sećam se da sam jako želela brata i kad sam te
dobila postao si moje ispunjenje sna. Znaš, bila sam tvoja zvezda
vodilja iako sam ja bila sasvim mala. Čuvala sam te, mazila, pazila, baš
onako kako su nas roditelji učili. Učili su nas da volimo, budemo
hrabri, pošteni i da uvek pomažemo drugima. Dača je bio najmlađi u našoj
ulici, svi su ga voleli i svi su ga pazili. U takvu osobu je odrastao.
Imao je veliku volju za život i planove za budućnost. Bio je divan brat i
još bolji ujak. Kao sin gledao je da zaštiti i pomogne roditeljima. Bio
je dete za primer. Bio je jako vredan.
“Imali smo prelepo detinjstvo i divne roditelje. Eh, da je moglo da
traje večno. Naš dan nije mogao da prođe bez tog školskog dvorišta. Sve
je palo u vodu. Kad osetim da klonem, zatvorim oči i odem u svoj svet,
svet u kome me čekaš i iz kog ne ideš, svet u kojem ću te uvek naći.
Tamo ćeš postojati”, ispričala je sestra.
foto: EPA ANDREJ CUKIC
U Duboni je ranjen i Jovica Stevanović. “Muž je bio svestan i on je mene pozvao i rekao neko nas je poubijao. Došle su komšije, izvadio je novčanik i rekao: “Evo ti novčanik da žena ima čime da me sahrani. On je ranjen u pluća, otišla mu je plućna maramica, deo plućnog krila, razorena mu je kičmena moždina, u nogu je isto pogođen. Od dole mu se sve oduzelo. Lekari ga šalju na rehabilitaciju i nadaju se da će prohodati, a ako ne, ostaće invalid u kolicima i u krevetu. On plače za svima. Uvek sam tužna, mnogo mi nedostaje. Sve smo delili, dobro i zlo. Bio je veseo. Ćerka mu je trudna i sad, šta”, kazala je Slađana Stevanović, supruga ranjenog muškarca.
Predrag Mijailović ranjen je u Duboni. Upucan je u ruku i u prepone. U
bolnici se nalazio 12 dana i stalno mu prolazi kroz glavu šta se to
desilo. Dragan Pavlović, svedok masakra u Duboni ispričao je šta je
video 4. maja. “Bio sam ispred kuće kad je bila pucnjava dole gde su
ljudi radili ogradu. Čuo sam ali nisam obraćao pažnju, mislio sam da
neko puca ovako. Onda je počela ovde pucnjava (pokazuje na školu),
činilo mi se da puca u zemlju. Začuo se neki jauk kod klupice, ja sam se
vratio i počeo je tu da puca i video sam automatsku pušku i da puca u
njih pojedinično. I dalje ne mogu da verujem da tako nešto može da se
desi. Krenuo je burazer da ga zaustavlja i pucao je u njega. Nisam
razmišljao o tome da se to dešava. Ja jednostavno nisam odreagovao
nikako. Stao sam i gledao zatečen”, kazao je svedok masakra za emisiju
Exploziv na Tv Prva.
1 / 6 Foto: Nenad Kostić
U trenutku pucnjave u školskom dvorištu je bilo sedmoro osoba, prema rečima meštana. Troje je ubijeno, a troje ranjeno. Njih troje nisu stalno dolazili u dvorište, ponekad su svraćali i to veče su svratili. Za njih niko nikad nije imao nijednu ružnu reč da kaže”, kazao je Stefan Marković, svedok masakra.
U Malom orašju ubijeno je petoro ljudi. “On je iz Dubone otišao u
Orašje, uzeo oružje, otišao za Orašje pucao u njih, pobio ih i krenuo za
Dubonu ponovo, pucao na ljude koji su nameštali kapiju, seo u kola i
otišao kod nas ispred škole u Duboni i pucao na decu, spraznio je ceo
šaržer, čuo je da vrište zamenio šaržer i vratio se da ih izoverava”,
kazao je Stefan.
Ana Andrić (7) je drugo dete iz druge uredne trudnoće. Još uvek ne hoda, ne puzi i ne govori.
Njena dijagnoza je neurobihejvioralni poremećaj, jako retko genetsko oboljenje, hipotonija i usporen psihomotorni razvoj.
Ana voli da se ljulja i da se kupa, voli sve aktivnosti u vodi, voli da sluša pesmice, voli decu i svoju seku.
Na žalost, dosta zaostaje za svojim vršnjacima. Zbog toga su joj
potrebni svakodnevni fizioterapeutski tretmani i tretmani fine motorike.
foto: Budi human
Ani je potreban rad sa logopedom, ortopedska pomagala, usluge lečenja, banjske rehabilitacije kako u zemlji tako i u inostranstvu, hipoterapije, suplementi, kao i troškovi smeštaja.
Film uz koji su mnogi zavoleli domaću kinematografiju je “Tesna koža”. Uz njega odrastali i smejali se do suza, sniman je pre 40 godina. Četiri decenije nakon premijernog emitovanja ovog filma, on je i dalje među najpopularnijim i najgledanijim starim filmovima bivše Jugoslavije.
Ostvarenje je postiglo veliku popularnost i gledanost širom bivše
SFRJ, a samo u Beogradu je imao neverovatnih 505.000 gledalaca.
foto: Printscreen YouTube
Nema ko nije čuo za porodicu mlađeg referenta Mite Pantića, koji je
dobio tri nastavka, zbog svoje velike popularnosti. I dok su se ljudi
smejali dogodovštinama ove čuvene porodice glumačka ekipa postala je
kultna.
Večiti student
Jedan od članova Pantićeve porodice bio je i Branko Pantić,njegov
stariji sin kojeg je glumio Gojko Baletić. Poslednji film iz ovog
serijala prikazan je 1991. godine “Tesna koža 4”, a skoro tri decenije
kasnije Gojko je pričao o pomenutoj ulozi u jednom intervjuu.
foto: Printscreen YouTube
– To je oslikavalo tadašnje vreme i to je bio prvi serijal koji je
govorio o porodici, našoj svakodevnici na taj način – rekao je Gojko o
“Tesnoj koži” i dodao da je za svoj lik i “večite studente” uvek imao
razumevanja.
– Večitih studenata ima još uvek, jer još uvek smo mamini i tatini
sinovi, odnosno, mamine i tatine ćerke. Polako, sine, nemoj ti da žuriš.
Samo ti to lepo ukrčkaj, završi. Na kraju krajeva, deca danas i kad
završe fakultete nemaju šta da rade. Možda je to studiranje i beg od
nečega. Završe master, naguraju neke titule, pa onda prodaju gaće po
Bulevaru.
Gde je sad?
foto: FIREFLY Promo
I dok se glumačka ekipa rasula i nastavila uspešno da gradi svoje karijere, najstariji Pantićev naslednik je nastavio da se bavi glumom. Publika je imala prilike da ga gleda u popularnim serijama “Bela lađa”, “Aleksandar od Jugoslavije”, “Urgentni centar”, “Gorki plodovi”, “Miris kiše na Balkanu”, “Šesto čulo”, a jednu od poslednjih rola na ekranu zabeležio je u seriji “Pad”, rađenoj po motivima knjige Žarka Lauševića, gde je igrao sudiju.
foto: FIREFLY Promo
Pored uloga na velikom platnu i malom ekranu, Baletić je stalni član Narodnog pozorišta u Beogradu od 1985. godine, gde publika redovno uživa u njegovim kreacijama i transformacijama.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici slave Trojice, a danas je Duhovski utorak, treći dan jednog od najvećih praznika koji znamo kao Duhovi, Trojica ili Silazak Svetog Duha na Apostole, koji se obeležava 50. dan posle Uskrsa i deseti dan posle Spasovdana.
Ovaj datum je crveno slovo, a po značaju to je treći praznik, posle Uskrsa i Božića i slavi se tri dana.
Na veliki praznik Sveta Trojica narod tradicionalno posećuje istoimene manastire i traži oprost grehova ili lek za bolesti.
Duhovi predstavljaju „rođendan“ Hrišćanske crkve i simbolizuju silazak svetog duha na apostole.
Tokom čitave sedmice nastavlja se praznovanje, ne posti se i to je tzv. trapava nedelja.
foto: Printscreen
Na Duhove se pod u hramovima pokriva travom, pored zidova se
prislanjaju grane lipe ili nekog drugog drveta, a ikone se kite cvećem.
Ovaj običaj potiče još pd prvih hrišćana, koji su ga preuzeli od Jevreja, koji su na praznik Pedesetnice kitili svoje bogomolje i kuće.
Njima je to omogućavalo da sačuvaju sećanje na vreme kada su preko
Mojsija dobili deset Božjih zapovesti, kao i na vreme lutanja po
pustinji, posle bekstva iz Misira, s obzirom da su u pustinji živeli u
kolibama od granja i lišća.
Narod na Duhove u hramu plete venčiće od trave koje potom nose kući i
ostavljaju pored ikone i kandila. Mnogi ih takođe nose i u svojim
torbama i automobilima.
Verovanja
Brojni običaji vezuju se za ovaj praznik. Tokom čitave sedmice nastavlja se praznovanje, a vernici veruju da će onima koji budu postili ići sve naopako.
Veruje se da u periodu pre i posle ovog praznika vladaju moćne
energije, te oni koji obilaze manastire traže oprost grehova ili lek za
bolest.
Dobro je, kako tvrde upućeni, iz tih manastira poneti osveštanu vodicu jer se veruje da u narednih godinu dana obezbeđuje harmoniju u domu.
U Homolju i Timočkoj krajini, između dva utorka oko Trojice, organizuju se povorke.
foto: Printscreen
U jednoj od njih – “kraljici”, učestvuju najlepše devojke u selu,
predstavljajući rusaljke, vile koje su nastale od duša preminulih
devojaka i utopljenih žena, pokopanih bez uobičajenih pogrebih obreda.
Ono što se na Duhovski utorak takođe ne preporučuje jeste penjanje po drveću,
a iza toga stoji neobično verovanje. Naime, veruje se da ovo treba
izbegavati kako se te rusaljke, po verovanju, ne bi uznemirile, zaposele
osobu ili je namamile u kolo da igra do smrti.
Verovanje dalje nalaže da, kako bi se čovek “zaštitio” od takve
nesreće, u džepu bi trebalo da ima čen belog luka ili pelina, a drveće
se ritualno kiti darovima: sapunima, šarenim peškirima, flašicama
parfema i ruževima za usne.