Zbog svih tih priča, mnogi se na putu do mora odlučuju da posjete Ostrog, ali su oni koji tamo ostanu da prespavaju u manjini – zbog vremena, gužve, žurbe…
Sada vam u detalje prenosimo kako to izgleda, iz ugla jedne Beograđanke koja se nedavno vratila iz Ostroških planina.
– Prvo moram da vam kažem jedno – ako ste nekad čuli da na Ostrog ne možete da pođete kad vam je volja, već kad vas Sveti Vasilije pozove, ja sam tu da vam potvrdim da je to čista istina.
Posle višemjesečnog planiranja i dogovaranja oko odlaska, svaki plan je propao. Ili nema novca, ili nema autobuskih karata, ili nema vremena, ili je loše vrijeme… Uvijek nešto. Kada sam na kratko odustala, u utorak je stigao poziv kao grom iz vedra neba
– Hoćeš u petak na Ostrog? Besplatno je, noćimo tamo, krećemo u petak uveče, vraćamo se u nedjelju uveče?
Naravno da hoću! I eto ga – idem, konačno, novac mi i ne treba, a slobodan vikend se sam namjestio!
Noćno putovanje prošlo je brzo, i odjednom poslije 8 ili 9 godina, više se i ne sjećam, ponovo u daljini ugledah obrise Ostroških planina. Osmijeh mi se sam razvukao na lice, i dok je naš mini-bus lagano vijugao putem punim krivina, polako je se i velika, bijela svetinja ušuškana u skoro sam vrh krševite planine polako nazirala između drveća.
Povremeno su mi pažnju skretali komentari vozača (Majko mila, šta je ovo, sletjećemo!) i mojih saputnika koje je hvatala mučnina od visine i krivudanja. Htjela sam da im kažem na sav glas: Hej ljudi, pa ovde ne može ništa da vam se desi!
Konačno, uspenjali smo se do donjeg manastira posvećenog Presvetoj Trojici. Odatle, reče vođa puta, ko želi, može pešice, ko neće – vozimo do gornje kapije. Naravno, pješice!
I da znate – strmo je, visoko, ima dosta da se hoda, naporno je – naročito onima koji kao ja pretežno sjede u kancelariji. Ipak, moje dvije divne pratilje, koje sam na ovom putovanju i upoznala, i ja na kraju smo žive i zdrave stigle, savladavši kamenito i nestabilno improvizovano stepenište kojim se kroz šumu dolazi do Gornjeg Manastira.
U porti manastira – bar 300 ljudi! Jedva smo uspjele da pronađemo strunjače i ćebad i smjestimo se među stotinama ljudi koji su se tiskali na prostranom betonu ispred konaka, samo da bi uspjeli da prespavaju jednu noć pod velikom svetinjom.
Sačekasmo red za cjelivanje moštiju – punih 2 sata. Kolona se vrlo polako kretala uskim stepeništem koji vodi do pećine u kojoj se čuvaju mošti Svetog Vasilija. Sunce je upeklo u stijene, a mene strašno zaboljela glava.
Pitala sam se hoću li izdržati, kada su mi se misli same izgubile i otišle Svetom Vasiliju. U tren oka (vjerovatno mnogo više), našla sam se u pećini i poklonila se svečevim moštima.
O, kako me je čudesno prošla glavobolja! Vjerujte, nemojte da vjerujete, meni je svejedno, ja znam!
Poslije večernje molitve, prošetala sam sa novim prijateljicama, i otkrile smo koliko su monasi i djevojke koje dobrovoljno pomažu na Ostrogu divni, požrtvovani i koliko im je stalo da svima izađu u susret, da svakome daju besplatnu svetu vodu i osveštano ulje, da svakog ko želi ispovijede, prime da cjeliva mošti…
Preumorne od puta, mislile smo da legnemo već u 8 – na kraju, ja sam sebe uhvatila kako se po mrklom mraku ponovo penjem prema pećini, a jedna od mojih saputnica čeka red za ispovijest.
Kada sam se konačno smjestila na svoj dio strunjače, zaspala sam istog trena. Ranije tog dana slušala sam ljude koji govore kako ćemo se posmrzavati, kako nema dovoljno ćebadi, kako duva vetar, hoće kiša… I pala je, nakratko, ali nismo odustale – pokrile smo stvari i čekale da stane.
Da se vratim na noć. Ležala sam na mokrom dušeku i ništa mi nije smetalo. Ne znam ni sama koliko sam već spavala, kada me je probudila iznenadna hladnoća. Jedva sam otvorila oči i vidjela nešto što mi se toliko urezalo u dušu da ću vjerovatno pamtiti do kraja života.
„Monah je stajao iznad moje glave, smješkao se, mislila sam da sanjam. A onda se spustio do dušeka, stavio mi ruku na glavu i upitao – ti pišeš pjesme? Rekla sam da pišem, ne znam kako je znao, sam je naslutio. To sam radila za svoju dušu i baš niko nije znao…
Rekao mi je – hajde da čujem jednu tvoju pjesmu.
Istina je da sam u posljednje vrijeme pisala baš pjesme za svoju dušu, a najviše me pogodio razvod, od tad su pjesme za mene bile okalšanje duše…
Počela sam da recitujem jednu prulično mračnu i tešku pjesmu, riječi su se kidale od mojih usta i nekako sam je mehanički izgovarala.
„Monah se nasmijao, pa počeo da mi čita molitvu“…
Trebao mi je trenutak da se sjetim gdje sam. Pogledala sam u daljinu. U sredini stijene – ikona Svetog Vasilija, čiji lik kao da me je gledao pravo u oči. Više nje, veliki bijeli krst koji sija. A ne znam od čega sija, tu nema svjetla. Nažalost, u momentu mi nije ni palo na pamet da fotografišem.
Hladnoća je nestala, opet mi je bilo toplo. Znala sam da me ogromna stijena čuva, i mene i sve koji su mirno spavali oko mene.
Htjela sam nekome da kažem. Sa osmijehom sam pogledala u Jelenu – mirno je spavala. Zatim u Nevenu – sanjala je poput bebe.
Sa istim osmijehom ponovo sam legla, a tonući u san, čula sam nešto što bih mogla da opišem kao tiho kuckanje i lagani bat koraka. Nisam htjela da otvorim oči. Vjerujem ko je to bio. Znam ko je to bio.
I otkrila sam zašto mi je bilo hladno – vjetar je sa mene zgrnuo do struka tanano ćebe kojim sam se pokrivala. Bila sam mu zahvalna što me je probudio da vidim tu ljepotu, tu tonu naizgled suvog i beživotnog kamenja sa blještavim ukrasom na vrhu, koji preko noći postaje gordi, snažni, nepokolebljivi čuvar, koji vas ne da ničemu i nikome.
A na planini koju čuva Sveti Vasilije moguće je sve – pa čak i da iz grube, oštre i strme stene niknu ljubičice i neko predivno roze cvijeće koje sam prvi put u životu vidjela, prenosi Kurir.
