Month: November 2023

U mislima je mojim jedno davno jutroKad dolazila sam ti rano u sobu broj petBolničkoj postelji u dolini BosneA bila si moj oslonac, moj cijeli svijet.I poneku riječ bi meni rekla tihoOči tvoje plave pričle su više,Osjećale smo se pogledima majkoTaj osjećaj ne može ništa da izbriše.Maglovita jutra kao ova što suBivala su i tad kad bih išla tebiDa te mogu zagrliti sad ovoga trenaU sva blaga svijeta pogledala nebi.Gledala sam slike iz tih dana milaJoš mi oči suze, kao što su tadaNišta isto nije, nigdje nikog nemaNekakva hladnoća ovim svijetom vlada.U tvom srcu imala sam ja poseban kutakBriga sam ti bila, znala si reć’ svimaI ovoga jutra samnom si k’o nekadBez tebe je prazno sve, hladno kao zima.Ja se dobro sjećam svake tvoje pričeDjeci svojoj često ponavljam ih majkoK’o da čujem kada kažeš “muko moja teška”Za tvojim životom i kamen bi plako.

Da bi bila stalno uz svoje sedmoro djece i da bi ih izvela na pravi put, Senka Okiljević, Crnogorka po rođenju, Hercegovka po udaji i Rogatičanka sa boravkom u ovom mjestu preko 50 godina, žrtvovala je posao učiteljice nakon 21 godinu boravka u učionici sa mališanima, i posvetila se materinstvu i njegovanju svoje djece od kojih su se petoro iselili iz roditeljskog gnijezda i savili svoje i zadovoljna baka već ima 13-toro unučadi i očekuje da na tome neće ostati.

Senka je „prvo pa žensko“ od petoro djece u majke Julke i oca Spasoja Vuletića iz Slapa kod Danilovgrada u Crnoj Gori.

Nakon završene učiteljska škole u Nikšiću, priča Senka, sa indeksom pedagoške akademije u Nikšiću, grupa fizika i opštetehničko obrazovanje, željna što bržeg iskazivanja na prosvjetnom planu obrela sam se pred kraj 1970. u Rogatici i dobila posao učiteljice u centralnoj školi „Veso Racković“ u Šljedovićima, područno odjenjenje Pokrivenik. Iz ljubavi koja je trajala još iz srdnjoškolskih dana ubrzo se, u 23 godini, udala za starijeg kolegu, nastavnika srpskog jezika, i Hercegovca iz okoline Gacka, Ljubomira-Ljubu Okiljevića.

Pošto je moj izabranik bio nastavnik u centralnoj školi, već naredne školske godine i ja sam prešla u ovu školu i tu smo ostali do 1984. kada smo prešli u Rogaticu, u našu kuću, koju smo odricajući se i od zalogaja bili već napravili, i Osnovnu školu koja je tada nosila ime narodnog heroja Ragiba Džinde. Dobila sam jedno od osam odjeljenja prvog razreda sa 30 učenika, a bilo ih je i sa 40 što je u sadašnjim uslovima za ne povjerovati.

Prvo dijete, kćerku Suzanu, dobili smo januara 1973., a onda dolazi Marijana ‘74, Sanja ‘77, Predrag ‘79. i Miodrag ‘81. i na kraju, u ratnom vihoru, oktobra 1993, dolaze blizanci Nemanja i Stefan.

Rat, kao i mnoge druge porodice, i Okiljevići su proveli u izbjeglištvu. Najviše vremena proveli su u Gacku u koga su došli obilaznim putem, preko Srbije i Senkine Crne Gore.

Kući u Rogaticu glava porodice Ljubomir savio se odmah poslije Dejtona, a Senka sa djecom došla je tek 2000-te. Možda bi još koji mjesec ili godinu boravili u Gacku, naravno u tuđoj kući, ali su blizanci Nemanja i Stefan trebali da pođu u prvi razred osnovn škole. Dok je bila u Gacku, Senka ima loše sjećanja na tadašnje rukovodstvo ove opštine iako je njen Ljubo odatle poticao i jedno vijeme i ratovao uz ranjavanje. Bilo je, reče, i vrijeđanja majčinskog ponosa na svoju djecu?!

Okiljevići, i stari i mladi, u Rogatici su ušli u svoju prilično devastiranu kuću. Ovdje je bio nešto bolji prijem i razumjevanje opštinske vlasti za majku i porodicu sa sedmoro djece. Ali još nije bilo govora o aktiviranju dječijeg vrtića i to je bio razlog, naglašava Senka, da nisam pokušala da potražim vraćanje na posao učiteljice iako je u ovdašnjoj osnovnoj školi bilo mjesta. Ostala sam da čuvam i podižem djecu. Ćerke su se vremenom poudale i sada, hvala Bogu, od njih imam 9 unučica i unuka.

Oženili su se i sinovi Predrag i Miodrag. I od njih ima četvoro unuka i sada njena porodica, kad se svi saberu i dođu da obiđu baku i djeda, jedva stanu u ne baš malu kuću u ulici Slavka Gluhovića.

Čim je stekla prvi uslov, sa 21 godinu penzijskog staža, Senka je ostvarila pravo na penziju koja nakon posljednjeg povećanja iznos 368 maraka. Penzioner je i njen suprug Ljubo i sa njegovom penzijom, bivšeg prosvjetnog radnka, Okiljevići mjesečno u kuću dobiju oko 1000 maraka. Raspoređuje ih, na njoj samo znan način, Senka kojoj najviše „izvuku“ mezimci Nemanja i Stefan, poznati košarkaši KK „Rogatica“. Nemanja je ovih dana proglašen za najboljeg sportistu opštine u 2021. godini. Tu je majka da skuva, opere, osuši, ispegla da sinovi budu i elegantni kao što ih je i Bog dao, ne zna se koji je kršniji i ljepši. Zahvaljujući Bogu i načelniku opštine Miloradu Jagodiću ovih dana dobili su i stalni posao u i oko sporta u Rogatici i sada više nema razloga i da majka doživi da i oni oforme svoje porodice jer, godine „lete“, a oni su zagazili u 29-tu.

Ono što je zanimljivo, Senka kao majka sedmoro djece samo zna da u opštini postoji Udruženje porodica sa 4 i više djece. Nju nikad niko nije kontaktirao u vezi s tim, a sumnja da će se ikad usvojiti zakon da majke sa više djece počnu dobijati nekakvu novčanu nagradu.

I ne mora, reče ona. Neka su moja djeca zdrava i živa, a ja i moj Ljubo kao i uvijek u životu nekako ćemo „krpiti“ sa ovim što imamo, a imamo dosta hvala Bogu i ljudima.

U toku dvadeset godina bračnog života, supruga mi je često govorila: ’’Kada ćeš izaći sa svojom majkom?’’

Iako sam znao da moja majka već devetnaest godina živi sama, otkad je preselio moj otac, dunjalučke obaveze, troje djece, učinili su da je rijetko posjećujem.

Jedne noći nazvao sam je telefonom i rekao: ”Da li želiš da izađeš sa mnom na večeru?”
Iznenađena što je zovem noću, upitala je: ”Da li je sve u redu, sine moj?”

Odgovorio sam da je sve u redu, ali da želim sa njom provesti neko vrijeme.‘’Mi sami!?’’, začuđeno je upitala.
Kada sam joj potvrdno odgovorio, nakratko se zamislila i rekla: ”Voljela bih to, mnogo.”

U četvrtak, nakon završetka radnog vremena, otišao sam po majku, pomalo uznemiren, jer je to bilo prvi put da izlazim sa svojom majkom. Kada sam stigao, zatekao sam je kako, nestrpljiva i odjevena u lijepu haljinu koju joj je babo kupio pred samu smrt, čeka pred ulaznim vratima.

Ugledavši me, osmjehnula se i rekla: ”Svima sam razglasila da ću danas izaći sa svojim sinom, svi su se obradovali i nestrpljivo očekuju su šta ću im ispričati kada se vratim.”

Uzeo sam svoju majku pod ruku i otišli smo u sasvim običan restoran u kojem je vladala mirna atmosfera, tako da smo mogli u miru razgovarati. Kada smo sjeli, počeo sam joj čitati jela sa jelovnika budući da nije mogla sama da pročita jer su slova bila mala.

Dok sam čitao, blago se osmjehnuvši, prekinula me i rekla: ”Tako sam i ja tebi čitala, sinko, kada si bio mali.”

Tokom jela prisjećali smo se mog djetinjstva i lijepih događaja iz tog vakta. To su bile obične priče, ali su bile ispunjene ljepotom i emocijama tako da nam je vrijeme brzo prošlo a da nismo ni primijetili da je već ponoć. U povratku kući, izrazila je želju da ponovimo izlazak, ali o njenom trošku i prihvatio sam poziv, poljubio joj ruku i otpratio do stana.

Nedugo nakon toga, zadesila nas je velika nesreća, moja je majka dobila srčani udar i u vrlo kratkom vremenu preselila je na ahiret. Prošlo je samo nekoliko dana od njene smrti, a meni je stiglo pismo iz restorana u kojem sam bio sa svojom majkom, sa napomenom koja je bila napisana rukom moje majke:

”Znala sam da sljedeći put nećemo biti zajedno, stoga sam unaprijed uplatila večeru za dvoje, za tebe i tvoju suprugu. Volim te, sinko moj, ne znaš koliko je meni značio onaj naš izlazak.’’

U tom trenutku shvatio sam značenje i počeo cijeniti riječi “ljubav” i “volim te” i spoznao da i suprotna strana doživljava osjećaj te riječi, a posebno majka. Daruj svojim roditeljima vrijeme u kojem imaju pravo kod tebe, a to pravo je Allahovo pravo i pravo roditelja i to se ne smije odgađati.