Month: October 2023

Zovem na telefon:Halo mama, cujes li me? Halo, mama…?-Halo ćeri, sta radis?Evo pravila neki kolač, pa sad sjedoh kavu piti… Na um pade mi ti, pa rekoh da vidim sta radis, kako si?-Dobro sam ćeri, malo me boli lijeva strana pa sam poslala tatu po lijekove.Jel’ ti donio lijekove?-Nije ćeri. Kaze nema oti koje meni trebaju. A znam ja da ima, samo on nije im’o dovoljno para, trazio na teku, nisu mu dali.Bože dragi … Mama pa koliko kostaju ti lijekovi?-Sto evra, ćeri. Nije samo te, rekla sam ja njemu i za šećer i pritisak da mi kupi, sve zajedno. Sutra ću ja ići brati maline kod komšinice, pa ćemo donamiriti.Mama, da te nisam nazvala, nikad mi ne bi rekla da ti treba para. Zasto?-Imaš i ti svoji problema, djecu, fakultet plaćaš, a ne radis nigdje. I tebi treba…Zaplakala sam. Ne znam, sve mi se skupilo. Sve. Uspjela sam joj samo reći: Dok sam živa, neces ici brati maline tako bolesna. Sutra će ti jedna zena donijeti para, poslaću ti. Imam ja, ne brini.Sjetih se svega iz djetinjstva… Njenog teskog rada po selima, kod drugih, da bi nas djecu prehranila, školovala…Nazovite svoje roditelje, pitajte ih sta im treba, oni vam sami nikad reci nece. Previse se brinu za vas, da bi vam se žalili. A treba im. Stvarno im treba. Kako neko moze bit da zaboravi oca I majku tesko li se njemu…Hvala ko podijeli..

Za nju je kraj zabave.

Borislav Terzić Terza i Milica Veličković žestoko su se posvađali na sinoćnjoj žurci, prilikom čega je došlo do teških reči, a onda i do raskida. Nakon što su uspeli da izbace jedno drugo uz takta, Veličkovićeva je završila u zatvoru.

Obezbeđenje je ubrzo došlo i odvelo Milicu u zatvorsku ćeliju, kako bi se smirila i kako bi joj se do jutra slegle negativne emocije i ishitrene reakcije. 

Detaljnije pogledajte na snimku ispod: 

Lekari su samo mogli da konstatuju smrt

Jedna muška osoba podlegla je povredama koje je, prema nezvaničnim informacijama, sama sebi nanaela vatrenim oružjem.

Kako se nezvanično saznaje, muškarac, čiji identitet još nije utvrđen, izvršio je samoubistvo sinoć iz vatrenog oružja na ulici na Dorćolu.

Stravična scena odigrala se ispred jednog kafića.

Na lice mesta su brzo stigle ekipe Hitne pomoći, koje su samo mogle da konstatuju smrt.

Više javno tužilaštvo u Beogradu danas je podiglo optužnicu protiv oca dečaka (13) koji je 3. maja počinio masakr u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru i kako je rekao i Glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nenad Stefanović najteži zločin u istoriji naše zemlje!

Dečak je kobnog dana ubio devetoro svojih vršnjaka i čuvala škole koju su svi pohađali, ali i ranio još petoro učenika iz tog odeljenja i nastavnicu istorije.

– Krivično neodgovorno dete od 13 godina je izvršilo najteži zločin u istoriji naše zemlje – rekao je tužilac Stefanović.

On je istakao da je Više javno tužilaštvo u Beogradu predano radilo na ovom predmetu i podiglo optužnicu koja je napisana na 267 strana. Takođe, predloženo je da se ocu dečaka produži pritvor, ali i da suđenje bude zatvoreno za javnost.

– Okrivljeni je optužen zbog krivičnog dela teško delo protiv opšte sigurnosti. Postoji opravdana sumnja da je u periodu od godinu dana obučavao svog sina da rukuje oružjem i municijum, te da gađa u mete silueta ljudi, kako da stoji i kako da diše prilikom upotrebe oružja. Optužnica je prosleđena sudu na odlučivanje, a tužilaštvo je zatražilo da ocu bude produžen pritvor, kao i da bude osuđen na maksimalnu kaznu od 12 godina zatvora – rekao je Stefanović.

Posebno osetljivi svedoci

– Svi učenici odeljenja VII/2 su dobili status oštećenih, bilo da su ranjeni ili ne, jer su preživeli traumu gledajući kako njihov školski drug puca u njihove drugare. Radi zaštite njihovih prava, tužilaštvo je sudu predložilo da se isključi javnost tokom glavnog pretresa – istakao je glavni tužilac.

VJT u Beogradu podiglo je, inače, optužnicu i protiv majke dečaka ubice.

– Zbog krivičnog dela nedozvoljena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih naprava. Ona je optužena jer je neovlašćeno držala municiju, s obzirom na to da je tokom istrage na jednom od metaka pronađen njen DNK na jednoj čauri u kabinetu istorije – naveo je Nenad Stefanović.

Tužilac Stefanović rekao je i da su svi učenici VII/2 dobili status oštećenih u postupku zbog stravičnog stresa koji su pretrpeli toga dana.

Istraga

Umesto u sefu, oružje u koferima

Tokom istrage je utvrđeno i da otac u kući nije adekvatno obezbedio oružje, tako da ne bude lako dostupno. Oružje sa šest pripadajućih okvira je bilo upakovano u jednom plastičnom koferu s jednim katancem sa šifrom, a pripadajuća municija u drugom plastičnom koferu bez katanca.

– Okrivljeni je držao neobezbeđeno vatreno oružje u koferima za transport oružja i municije, umesto u sefu, koji se nalazio pričvršćen za zid u ormaru u hodniku. Okrivljeni je na taj način omogućio detetu da dođe u posed oružja, za koje ga je prethodno obučavao da puca u streljačkom klubu, i to pištolja marki „češka zbrojevka“ i „ruger“, za čije je nabavljanje i držanje on posedovao odobrenje nadležnog organa – navodi se u saopštenju tužilaštva.

Streljački klub

Lagali u istrazi protiv oca

Optužnicom su obuhvaćeni i odgovorno lice streljačkog kluba „Partizan praktikal šuting“, kao i instruktor u tom klubu, u kom je dete učilo da puca iz vazdušnog i vatrenog oružja, saopšteno je iz Višeg javnog tužilaštva u Beogradu. Njima se na teret stavlja krivično delo davanje lažnog iskaza i predložena je kazna od po tri godine zatvora.

Kako se navodi u saopštenju tužilaštva, odgovorno lice streljane se sumnjiči da je dalo lažni iskaz pred tužilaštvom, kada je ispitivan u svojstvu svedoka u istrazi protiv oca dečaka, tako što je tvrdio da on nije video dečaka da puca, da ga je video samo jednom preko video-nadzora kako dotrčava do svog oca koji puca, te da je tada lično dao nalog instruktoru da dete izvede napolje. Instruktor je tvrdio, kako se navodi, da mu nije poznato da li je otac na svoju odgovornost dao sinu da puca, kao i da mu nije poznato da je otac trinaestogodišnjaka s nekim dolazio u streljanu da puca, a koji iskaz je suprotan prikupljenim dokazima, objašnjeno je u saopštenju.

Domaće medije je preplavila vest da je Lazar Ristovski, koji se pre nešto više od godinu dana razveo od svoje dugogodišnje supruge Danice, u vezi sa 39 godina mlađom koleginicom Anicom Lazić.

Njih dvoje navodno su krili svoju romansu oko godinu dana, a o detaljima tog odnosa još uvek se ne zna mnogo, mada je glumac potvrdio vezu s mladom koleginicom.

Međutim, Lazar Ristovski i Anica Lazić nisu jedini glumački par čiji su odnos obeležili datumi rođenja.

Među našim poznatim glumcima koji su ljubili znatno mlađe žene bio je i slavni Nikola Simić, a lista se sa godinama nastavila, pa su se na tom spisku našli i Mima Karadžić, Svetozar Cvetković, Voja Brajović, Branimir Popović, Nebojša Kundačina.

Nikola Simić

Čuveni glumac Nikola Simić napustio nas je 2014. godine, a njegov život obeležile su brojne uloge, burni trenuci u životu i naravno velike ljubavi. Jedna od ljubavi o kojoj se malo zna je i njegova veza sa znatno mlađom glumicom.

Poslednjih godina Nikolinog života pričalo se da je u vezi sa 48 godina mlađom glumicom.

Iako se u medeijima često pisali o Simićevoj ćerki Ani i unukama Isidori i Sari, njegov bratanac Nenad Simić, rekao je svojevremeno za Kurir da njegov stric nije mogao da ima dece, stoga takvi navodi nisu istiniti.

– Nikola nije imao ćerku ni unuke. Ana je ćerka njegove poslednje žene Snežane. On je bio dobar prema njoj, ali joj nije otac. Nikola je u mladosti puklo slepo crevno, došlo je do sepse, to se tada zvalo tuberkuloza stomaka, a lečili su ga radijacijom, nakon čega je ostao sterilan i nije mogao da ima dece. Oni sve pokušavaju zbog nasledstva – rekao je Nenad.

Mima Karadžić

Poznato je da glumac Mima Karadžić voli zgodne i mlade devojke, a njegovo srce ukrala je jedna koleginica, sa kojom je u vezi oko godinu dana.

Nataša Stanišić mlađa je od Mime 35 godina, a sa slavnim glumcem upoznala se na snimanju serije “Zakopane tajne”. Oni o svojoj vezi nisu javno govorili, ali su privukli veliku pažnju kada su se zajedno pojavili na Sarajevskom filmskom festivalu ove godine.

Svetozar Cvetković

Proslavljeni glumac Svetozar Cvetković ne govori često o svom privatnom životu, ali se zna da je slavni glumac 16 godina bio u braku sa dvadeset godina mlađom koleginicom Jelenom Đokić.

Ovaj glumački par razišao se početkom prošle godine. Koji je pravi razlog kraha njihovog braka, nije poznato, a glumac je tada na pitanje da da komentar na kraj ljubavi s glumicom, kratko za Kurir rekao:

– Ne dajem izjave o svom privatnom životu – dok je Jelenin broj telefona ostao nedostupan

Voja Brajović

Glumac Voja Brajović u braku je sa 23 godine mlađom koleginicom Milicom Mihailović, a da svoju suprugu obožava ne krije od javnosti. On je istakao da je Milica jedna od retkih ljudi koji su puni životne snage i radosti:

– Ne znam kako da vam obrazložim šta me je privuklo Milici. Kad bih to raščlanio i objasnio, onda mi ne bi bilo tako nedokučivo. Milica je neverovatan energetski izvor. Retke su takve osobe, sa tom količinom životne snage i radosti. Ona je veliki borac i uvek nalazi način da smiri situaciju i odagna moje loše raspoloženje. Najviše me brine što je mene zavolela. Smatrao bih je idealnom da nije ovoga sa mnom.

Branimir Popović

Poznati crnogorski glumac Branimir Popović (56) oduvek je bio miljenik žena, a svoju izabranicu, koja je 21 godinu mlađa od njega, Sanju Jovićević Popović, upoznao je predavanju koje je on održao u Cetinju.

Glumački par se zbližio na snimanju serije “Budva na pjenu od mora”, da bi 2013. godine svoju vezu krunisali brakom na Jahorini.

Nebojša Kundačina

Za ovog glumca ljubav je počela kada mu je nakon jedne predstave prišla brucoškinja Marija. Ona je tada pisala seminarski rad, a za pomoć se obratila poznatom glumcu.

Njih dvoje su se tada povezali, a venčali su se 2019. godine. U braku uživaju uprkos tome što je između njih razlika 32 godine.

Nakon pet meseci od masakra u Ribnikaru, Više javno tužilaštvo u Beogradu je podiglo optužnicu protiv oca dečaka ubice. Šokantan detalj koji je saopšten jeste da je dečak uzeo očevo oružje još 1. maja uzeo očevo oružje i dva dana ga krio kod sebe, a to niko nije primetio. Taj dan je slavio 1. maj sa svojim drugom, kojem je čak najavio da će mu rođendanski poklon doneti u sredu – 3. maja.

U toku vanrednog obraćanja glavnog javnog tužioca Nenada Stefanovića otkriveno je da je dečak uzeo oružje od oca, koje nije adekvatno čuvano, dva dana pre masakra.

– Sin okrivljenog je, kako se sumnja, došao u posed neadekvatno obezbeđenog oružja dana 1. maja 2023. godine, kada je napunio šest pripadajućih okvira sa municijom za pištolje “Češka zbrojovka” i “Ruger” sa ukupno 92 metka i stavio ih kod sebe, a zatim ih 3. maja prebacio u svoj ranac i poneo sa sobom u OŠ “Vladislav Ribnikar koju je pohađao – ispričao je Nenad Stefanović.

Niko nije primetio da nema oružja

Dečak koji je tada imao 13 godina uspeo je da se domogne oružja bez da roditelji primete, dva dana je pištolje držao kod sebe bez da su ih roditelji videli, spakovao ih je u ranac i otišao u školu, a da roditelji ni to nisu primetili. Dva dana nakon što je ukrao pištolje dečak ubica je usmrtio svoje vršnjake i čuvara škole.

– Ušavši u prizemlje škole, dečak je najpre pucao u radnika obezbeđenja, a zatim je pucao u dve učenice koje su sedele za stolom za dežurstvo, kao i još jednu učenicu koja se nalazila ispred klavira. Potom je hodnikom otišao do kabineta istorije, u kojem su se na času nalazili nastavnica istorije, student istorije na praksi, kao i 23 oštećena maloletna učenika odeljenja VII/2 u koje je ispalio ukupno 45 projektila – ispričao je Stefanović.

U kabinetu istorije je lišio života šestoro dece i ranio petoro dece, kao i nastavnicu istorije. Podatak da je pištolje uzeo čak dva dana nakon masakra dodatno potvrđuje da je ovaj učenik zločin planirao. Podsetimo, kako je u iskazu u tužilaštvu ispriča

Majka dečaka ubice ispričala kako je njen sin pet dana pre zločina bio sa drugom i njegovom mamom van grada. Tamo su proveli zajedno 1. maj, posle čega su se vratili za Beograd.

Majka je ispričala da se dečak vratio sa drugarom i njegovom majkom za Beograd, dok su ona, suprug i ćerka bili u drugom vozilu. Dečak je, kako je rekla, došao kući sat vremena pre njih i da se tuširao u trenutku kad je stigao ostatak porodice. Tvrdi da nije primetila promene u njegovom ponašanju – kaže sagovornik

Drugu za 1. maj najavio da će 3. maja dobiti poklon

Sa druge strane, kako je pisao “Le soar”, jedan učenik iz Ribnikara je bio prisutan na rođendanskoj proslavi 1. maja kada je bio i dečak ubica, a on je otkrio uznemirujuće detalje.

Ovaj učenik je bio prisutan i na rođendanskoj zabavi 1. maja kada je dečak ubica rekao slavljeniku “da će mu poklon doneti u školu u sredu”, 3. maja, na dan koji je dečak izabrao da sprovede svoj smrtonosni plan.

Vršnjaci najmlađeg masovnog ubice na svetu tada nisu ni mogli da naslute na šta je dečak ubica mislio. Učenik je ispričao da je dečak ubica pucao i na svog prijatelja kojem dva dana pre masakra nije doneo rođendanski poklon.

Rekao mu je: “Dobićeš poklon u sredu u školi” – kaže on.

Kako je ispričala majka dečaka, dan kasnije, 2. maja, dečak i njegova sestra nisu išli u školu i otišli su kod babe i dede, a uveče su se vratili i zajedno gledali film.

– Majka se seća da je dečak u jednom trenutku otišao do prodavnice da kupi namirnice, ali da ni tog dana nije videla ništa čudno u njegovom ponašanju. Navodno je pričao sa roditeljima o filmu koji su gledali i drugim temama koje ga zanimaju – kaže izvor.

Roditelji ni u jednom trenutku nisu primetili promene u ponašanju dečaka ubice, a ta dva dana dok je krio oružje kod sebe otac nije primetio da mu pištolji fale.

Otac oružje držao u koferima!

Otac dečaka je oružje držao u dva plastična kofera koja služe za prenošenje oružja, a ne za njihovo bezbedno smeštanje i čuvanje. Koferi su se nalazili u jednom rancu crne boje, tako što su oružje i pripadajući okviri bili upakovani u jednom plastičnom koferu sa katancem i šifrom, a pripadajuća municija u drugom plastičnom koferu bez katanca.

Dečak koji je tada imao 13 godina uspeo je da se domogne oružja bez da roditelji primete, dva dana je pištolje držao kod sebe bez da su ih roditelji videli, spakovao ih je u ranac i otišao u školu, a da opet roditelji nisu primetili.

Majka je ispričala da je kobnog 3. maja ustala prva kako bi napravila doručak za dečaka i njegovu sestru. Njen muž je otišao na posao, posle čega je probudila decu. Tvrdila je da čak ni tada nije primetila nešto čudno u ponašanju sina, osim što je tokom doručka i spremanja bio usporen.

– Dečak je majci navodno rekao da ne brine, jer nastavnica ume da zakasni. Majka tvrdi da je zatim otišla da odveze ćerku u školu, a dečak je ostao kod kuće i sam se spremao – kaže izvor upoznat sa slučajem.

Sat vremena kasnije majka je čula za pucnjavu u školi. Policajcima je ispričala da je mislila da joj je sin ranjen u pucnjavi, te je odmah otišla do škole, gde je saznala istinu.

– Majka kaže da je bila izbezumljena, da joj je i dalje teško da poveruje da je njen sin to uradio i uporno tvrdi da ništa nije ukazivalo da je ovako nešto moglo da se dogodi. Istakla je da i sama vapi za objašnjenjem i odgovorima – kaže izvor.

Ipak, njen sin nije ranjen u pucnjavi kako je mislila majka dečaka ubice, već je tog 3. maja ubio osam devojčica i jednog dečaka koji su pohađali istu školu kao i on, kao i obezbeđenje škole.

Držim u naručju svoju šestomjesečnu Laru. Dobra je beba, zaplače samo kad je gladna ili mokra. Gledam to malo biće i razmišljam o tome jesam li bila nepravedna prema svojim roditeljima. Da kojim slučajem moja Lara nije tako zdrava i savršena kakva jest, bih li je se odrekla? Naravno da ne bih! Ali, moja je mama imala mogućnost izbora. Moja je mama unaprijed znala sve posljedice svoje odluke. I sad, bez obzira na to što će tko suditi o meni, mislim da je užasno pogriješila.

– Tamara, stigao sam! – moj suprug Ivan voli teatralno ulaziti u stan nakon posla. Stoput sam mu već rekla da ne viče odmah s ulaznih vrata jer Lara možda spava, ali njemu se to ne može objasniti. On se voli najaviti iz predsoblja.

– Pa što ako se Lara probudi? Moja princeza neće život provesti kao uspavana ljepotica. Neka zna da sam se vratio kući, onda će opet mirno usnuti jer je tata kraj nje – objašnjavao mi je zašto galami na vratima.

Najbolji detalj u priči jest da se Lara doista znala razbuditi na zvuk njegova glasa, ali čim bi je uzeo u naručje, poljubio i zanjihao naš bi anđelak opet usnuo baš kao da je razumjela što njezin tata govori.

– Bok, ljubavi. Eto, opet si probudio malu. Skini
cipele, operi ruke i uspavaj je, a ja ću za to vrijeme postaviti stol za ručak – poljubila sam ga i ubacila malenu u njegovo naručje. Ona mu se sretno smiješila i gugutala. Znala sam da će već za nekoliko minuta usnuti sretna jer ju je uspavao njezin tata.

Kad smo Ivan i ja shvatili da želimo život provesti zajedno, nismo planirali koliko ćemo djece imati. Ipak, dogovorili smo se da nećemo pretjerivati. Oboje smo željeli brojnu obitelj, ali ne toliko brojnu da bi itko bio zapostavljen. Odlučili smo da ćemo djeci, uz obilje ljubavi, pružiti i dobar odgoj, školovanje, glazbene, baletne, sportske i škole stranih jezika, ovisno o njihovim željama. Usto i ljetovanja, i zimovanja, i putovanja. Kontracepcijska je lepeza danas dovoljno široka da si svaka žena može odabrati najpovoljniju metodu. Ivan je, moram i to reći, znajući kako sam provela djetinjstvo, što se toga tiče bio maksimalno pažljiv i nipošto nije želio da se trudnoća prepusti slučaju. A ja sam mu na tome beskrajno zahvalna.

– Govorit ću u svoje ime. Ja tako osjećam. I Borisu i meni uspjeli ste upropastiti život. Ni vi niste bolje prošli, ali to je bio vaš izbor. Niste imali pravo nas uplesti u to. Ne mogu reći da nas niste dobro odgojili. I kad jednom vas više ne bude, Ana neće završiti na cesti. Naravno da ćemo se mi brinuti o njoj jer je ona najmanje kriva za sve. Ali, smatram da ste bili nepromišljeni. Htjeli ste spasiti jedan život, a pritom niste razmišljali o dugoročnim posljedicama – istresla sam svojima prije nekoliko godina, zalupila vratima i otišla.

Moji roditelji nisu bili na mom vjenčanju, ni Laru još nisu vidjeli. Oni smatraju da sam ih time uvrijedila, a ja smatram da sam im to morala reći jer su oni meni napravili pakao od života. Boris, moj mlađi brat, nije tako rezolutan, ne zamjera im toliko. Uvijek mi kaže što je novo kod njih, njima ispriča novosti o meni, ali još nas nije, premda bi to želio, uspio izmiriti.

A gdje je problem? Znam da zvučim kao da žalim samu sebe, a to i nije daleko od istine. Ne mogu roditeljima oprostiti što su nas zapostavili na račun bolesne sestrice. I još bi mi sigurno bilo gore da nisam tako povezana s mlađim bratom. Naši su roditelji za nas bili prisutni samo kad su se donosile važne odluke poput onih gdje ćemo se školovati, hoćemo li studirati ili ne, hoćemo li učiti strane jezike ili ne eventualno, što će nam se kupiti od odjeće. Ostatak vremena kao da su živjeli u svom malom svijetu koji je uključivao samo još Anu.

Moja sjećanja, otprilike, počinju kad sam krenula u vrtić, ono ranije mi je nekako maglovito. Znam tek da sam bracu, kad sam ga dobila, odmah prihvatila i zavoljela, ali kad su nas tete vodile u šetnju, obično je to bilo u proljeće ili rano u jesen, gledala sam po parkovima mame i bake s djecom i bila sam tužna što sam ja s djecom i tetama, a ne sa svojom mamom ili bakom. Baku, tatinu mamu, nikad nisam upoznala. Ona je, to sam čula u obiteljskim pričama, bila alkoholičarka i o tome se u našoj obitelji nikad nije govorilo. Navodno je umrla od raka, ali danas mislim da je to bila, ako su istinite familijarne legende, ciroza jetara. Djed, inače prilično krupan čovjek, živio je neko vrijeme s nama. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da smo mi živjeli kod njega jer je moj tata ostao u svojoj obiteljskoj kući. Tatina sestra, moja teta Ljiljana, živjela je sa svojom obitelji u stanu nedaleko od nas, u novom trešnjevačkom kvartu. Ona i tata davno su podijelili imovinu i među njima zbog toga nije bilo nikakvih trzavica.

Druga baka i djed. oni mamini, živjeli su u Njemačkoj. Davno su otišli trbuhom za kruhom, još dok je moja mama bila malena djevojčica, tamo su joj se rodile sestre, a onda su se oni, kad su kćeri odrasle, vratili nakratko u Hrvatsku. Sagradili su kuću, poudavali kćeri i opet se vratili u Njemačku. Tamo im je, govorili su, umirovljenički život bio ugodniji nego kod nas. Viđala sam ih rijetko, i gotovo da ih se i ne sjećam. Pamtim ih jedino po tome što su nas obasipali darovima. Tih nekoliko dana koliko bi bili kod nas u posjetu, u kući je vladala prava strka, a oni su se, baš kao i tata i mama, bavili Anom. Boris, a osobito ja, koja sam bila starija, samo smo im smetali. Ili smo se igrali previše glasno, ili nam se piškilo kad nije trebalo, ili smo bili gladni, ili smo htjeli gledati crtiće. Uvijek smo odabirali pogrešno vrijeme za sve. I tako smo oboje jedva čekali da mamini što prije odu.

Mamina trudnoća

Taman sam počela ići u vrtić kad se rodio Boris. Moja mama, liječnica po zanimanju, dopuštala mi je da joj pomažem kad ga je kupala ili kad ga je hranila. Kad ga je, pak, šetala našom ulicom, smjela sam gurati kolica. Nikad mi nije palo na pamet nauditi svome braci, nikad nisam gurnula kolica prebrzo, nikad mu nisam gurala u ustašca velike komade hrane koje još nije mogao prožvakati. Prema njemu sam uvijek bila nježna. I on, kao da smo to instinktivno osjećali, od prvoga se dana vezao uz mene. Volio je sjediti kraj mene, satima smo se znali igrati dok je bio još sasvim malen. Tatin tata uživao je s nama. Bila bih doista nepravedna kad bih rekla da je više volio Borisa. Vodio nas je u duge šetnje naseljem, isprva je Boris bio u kolicima, a kad je počeo trčkarati, nitko nije bio sretniji od djeda. Djed je bio strpljiv s oboma. Nismo mogli proći kraj trgovine a da nam ne kupi neki slatkiš. Morali smo uvijek obećati da ga nećemo tužiti mami i da ćemo, kad se vratimo kući, pojesti večeru.

Boris je ušao u četvrtu godinu, a ja u sedmu i krenula sam u osnovnu školu.

– Dobit ćete seku i bracu ili dvije seke ili dva braceka – počela nas je pripremati mama na prinove u obitelji kad joj se trbuh već lijepo zaoblio.

Boris i ja smo se radovali. Gladili smo mamin trbuh i bili smo vrlo nestrpljivi iščekujući da se bebice rode. Ja sam, dakako, mnogo više shvaćala od Borisa. Tako sam znala da mama nosi blizance. Sjećam se kad je otišla u bolnicu. Ostala je prilično dugo, danas znam da je odležala posljednje tromjesečje trudnoće. Ali, umjesto s dvije bebe, vratila se kući samo s Anom.

– Gospođo, nosili ste blizance. Jedan plod, jedno dijete je umrlo u utrobi, a ne možemo ga izvaditi. Ovog časa vam možemo reći tek da je zdravlje drugog djeteta, djevojčice, zbog toga ugroženo. I sama ste liječnica, ne moramo vam puno objašnjavati. Može se, što je malo vjerojatno, dogoditi čudo pa da vam ovo drugo dijete bude zdravo. Mnogo je vjerojatnije da neće biti koliko god ne volimo takve preporuke, naš vam je savjet da prekinete trudnoću – rekao joj je ginekolog koji je mnogo godina kasnije postao i moj liječnik i prepričao mi je taj razgovor kad sam ga napala da nije upozorio moju mamu na sve rizike takve trudnoće.

– Hvala, kolega. Razgovarat ću sa suprugom, ali mislim da ću ovu trudnoću iznijeti do kraja kao i prve dvije – odgovorila mu je ona.

– Razmislite, molim vas. Još ste mladi i ako pobačaj napravite u bolnici, uz stručnjake, moći ćete još rađati. Nemojte prenagliti s bilo kojom odlukom, jer kakvu god donijeli, vi ćete se morati s njom nositi. Imate dvoje zdrave djece…

– I ovo treće će biti zdravo – ostala je nepokolebljiva moja mama.

Ne znam, jer nikad to nisu rekli Borisu i meni, koliko su njih dvoje doista zajedno odlučivali, a koliko je tata vjerovao maminoj prosudbi i podržao je u tome da zadrži tu vrlo rizičnu trudnoću. No, kako bilo da bilo, mama je rodila Anu.

Bolesna beba

Da nešto nije u redu, shvatila sam čim se mama vratila iz rodilišta premda sam imala samo sedam godina. Baš kao što mi je dopuštala da budem uz nju kad je kupala ili hranila Borisa, sad mi je zabranjivala da joj se pridružujem dok se bavila Anom.

– Taša, Ana je slabašna beba i ne možeš mi pomagati kad je kupam – tjerala me od sebe.

Ono što nije bilo dopušteno meni, još manje je smio moj brat. Tata se isprva, čim se mama tek vratila iz rodilišta, trudio nadomjestiti njezinu neprisutnost u našim životima. Vodio nas je u šetnje, pisao sa mnom moje prve zadaće, odvodio je i dovodio Borisa iz vrtića. Imala sam osjećaj, onda bih to tako opisala, kao da je mama dobila neku svoju posebnu igračku i nije je željela dijeliti s nama ostalima. Boris je bio premalen i nije se, poput mene, sjećao nekadašnjih dana. Kad je on ušao u naše živote, sve je bilo normalno, a sad s Anom nisam to mogla tako opisati.

I po djedovom sam ponašanju vidjela da nešto nije u redu. Kad sam ga jednom zatekla da plače za kuhinjskim stolom, on me uvjeravao da mu je nešto upalo u oko, ali čula sam ga kako susjedu Mati objašnjava da mu je najmlađa unučica boležljiva i pritom odmahuje glavom. Ne mogu reći da se djed nadao da će nas Bog spasiti i uzeti Anu k sebi. Doista, ne mislim da je na takvo što uopće pomišljao, uostalom Ana je dobila ime po baki, njegovoj ženi, ali danas bih rekla da se propitkivao koliko je alkoholičarska prošlost moje bake utjecala na moju sestru. Bože prvi put sam rekla da je Ana moja sestra.

Ne sramim se ja toga. Osobno ne danas. Ali, kad sam bila djevojčica, bilo mi je grozno reći da je to stvorenje moja sestra. Bila sam stvarno dobro dijete. Nisam upadala u nevolje, nisam se verala po drveću. Samo jednom, išla sam tada u treći razred osnovne škole, a Ana je imala dvije godine, vratila sam se kući razbijenoga nosa i u mojoj informativki učiteljica je napisala da sutradan želi vidjeti moje roditelje u školi. „Taša se danas potukla s jednim dječakom iz razreda. Kao da je podivljala. Udarala ga je čitankom po glavi, a onda ga je još pokušavala i ugristi. Molim vas, dođite na razgovor”, napisala je moja učiteljica.

Sve za Anu

Bila sam tjedan dana u kazni, nisam smjela gledati televiziju i nisam se smjela s prijateljicama igrati pred kućom. Vjerojatno je djed otkrio mojima što se dogodilo jer sam jedino njemu priznala zašto sam napala svoga razrednog kolegu.

– Taša, sestra ti je debil – rekao mi je Anton pod velikim odmorom.

Napala sam ga silnom žestinom. Nisam imala pojma da imam toliko snage u sebi. On me uspio odalamiti po nosu i potekla mi je krv, ali ja sam ga zbilja pošteno izudarala knjigom i, učiteljica je govorila istinu, htjela sam ga ugristi. Zapravo, željela sam mu odgristi taj lažljivi jezik jer nisam mislila da je moja sestra debil. Pitala sam djeda je li to točno. Tako je on doznao što se u školi dogodilo.

– Ne, lutkice, tvoja sestra nije debil. Tvoja je sestra samo jako bolesna djevojčica. Vidiš i sama da je slijepa. Osim toga, ne može hodati. Sjećaš se da si ti pomagala Borisu kad je u njezinoj dobi trčkarao po dvorištu objasnio mi je djed.

Zapravo, on je bio prvi koji mi je nekako suvislo pokušao objasniti da moja sestra, po svoj prilici, nikad neće hodati i da je slijepa.

– Dida, a kako se Ana razboljela tako jako? – upitala sam ga, ali on koji je imao odgovor na sva moja pitanja, ovaj put mi nije znao, ili nije želio, odgovoriti.

Djed je nekoliko mjeseci kasnije umro od infarkta. Ispratio me ujutro u školu, usput sam povela i Borisa koji je išao u vrtić, a nakon toga se jednostavno srušio u dvorištu. Silno mi je nedostajao. Nisam više imala s kim razgovarati jer mama i tata su bili prezaposleni oko Ane, a Boris je tada još bio premalen da bi mi bio odgovarajuće društvo.

Uglavnom, otkako se Ana rodila, moji su roditelji bili apsolutno usredotočeni na nju. Boris i ja gotovo da nismo postojali. Ne tražim ja opravdanja za sebe, ali Boris je, kad se Ana rodila, bio premalen da bi se sjećao prijašnjeg života, a ja sam pamtila da je mama i mene držala u naručju, da smo se smijali i veselili mojim cirkusarijama. Otkako je Ana ušla u naše živote kao da su se osmijesi svima smrznuli na licima. Pamtim još i to da sam bila u petom ili šestom razredu, već je i Boris išao u školu, kad je mama otputovala na nekoliko mjeseci s Anom. Bile su u Rusiji, u Moskvi. Tamo je navodno živio neki liječnik koji je liječio djecu poput moje sestre. Svu ušteđevinu koju su imali moji su dali za to liječenje. Ana se, istina, vratila nešto gipkija, ali i dalje je bila slijepa i nepokretna.

Znam, reći ćete da sam bešćutna, cijeloga se života borim protiv tog osjećaja, ali sa svojom sestrom nisam uspjela uspostaviti nikakav kontakt. Ma, da, možda su mama i tata pokušavali nekako zaštititi Borisa i mene, ali s druge nam strane nisu dopustili da postanemo bliski s Anom. A i oni su se itekako udaljili od nas. Kroz našu su kuću prodefilirale mnoge dadilje i još više medicinskih sestara.

– Ana je bolesna i treba joj posebna njega i skrb – objašnjavali su nam roditelji.

Ljetovanja, o Bože, to je nešto najgore što pamtim. Išli smo obično svi zajedno na more. Nikad nismo ljetovali u hotelu, nego smo uvijek išli u privatni smještaj, u apartman. Zbog Ane, dakako. Boris i ja bili smo prepušteni sebi jer su mama i tata cijeli dan imali posla s Anom. Gotovo da je čudno što nas dvoje nismo upali u neko loše društvo, da se nismo propili ili postali narkomani. Imali smo sve uvjete za to, naši roditelji kao da nisu primjećivali da mi uopće postojimo. S vremenom, Boris i ja, kad smo dovoljno odrasli, shvatili smo u potpunosti u kakvoj je teškoj situaciji Ana i obećali smo jedno drugom, a da naši to nisu znali, da nipošto nećemo dopustiti da joj se bilo što ružno dogodi kad njih više ne bude. Ali ja sam odlučila u jednom trenutku ipak promijeniti svoj život. Mislila sam da će moji imati barem malo razumijevanja za mene.

Odlazak od kuće

Završila sam fakultet i postala profesorica književnosti. Ne trebam ni reći da se moja promocija nije slavila. Ne da nije bilo fešte, nego moji roditelji nisu došli ni vidjeti kako dobivam diplomu. Bio je samo Boris. Mama je radila to prijepodne, a kako je često izbivala iz svoje ordinacije zbog Ane, nije mogla tražiti i slobodan dan zbog moje diplome. Tata je obrtnik. On ima grafičku tvrtku s nekoliko zaposlenika, tiskaju plakate, vizitke, račune i formulare za manje tvrtke. Ni on nije mogao toga dana izostati s posla.

No, ja sam se već kao apsolventica zaposlila u jednoj izdavačkoj kući kao redaktorica. I sad radim tamo, no isprva je to bio honorarni posao. Kad su mi u izdavačkoj kući rekli da će me za nekoliko mjeseci zaposliti za stalno, odlučila sam se odseliti od svojih. Unajmila sam garsonijeru, ali ubrzo sam shvatila da bacam novac koji svaki mjesec dajem za stanarinu. Tako sam svojima predložila da mi pomognu dignuti stambeni kredit. Sračunala sam da bi mi rata bila jednaka kao iznos koji svakog mjeseca dajem stanodavcu. Problem je bio samo u tome što još nisam bila u stalnom radnom odnosu.

– Mogli biste vi dići kredit, zapravo ti mama. Ja bih ti svaki mjesec uredno isplaćivala ratu kredita, a čim me prime za stalno, prebacila bih kredit na sebe – zamolila sam ih.

– Ti nisi normalna. Zašto uopće želiš živjeti sama? Ova je kuća dovoljno velika za sve nas, a iz nje možeš otići kad se udaš – odbila je mama moj prijedlog.

I tako sam otišla od svojih zalupivši vratima! U međuvremenu sam se zaposlila i sama podigla kredit. Udala sam se za Ivana i rodila Laru. Moj brat, koji nema snage napustiti roditeljsku kuću, trenutačno glumi mirotvorca. Žao mi ga je zbog toga, nagovaram ga da se osamostali.

I dok gledam kako Ivan uspavljuje Laru, znam jedno: kad bi mi se kojim slučajem dogodilo da rodim bolesno dijete, učinila bih, dakako, sve da mu u životu bude bolje. No, kad bi mi liječnici tijekom trudnoće rekli da moje dijete nikad neće imati normalan život, pobacila bih. Moja sestra i dalje ne vidi i nepokretna je. Dakako da je neću ostaviti na ulici, a roditeljima ću, možda, jednom, oprostiti što su nam njezinim rođenjem toliko promijenili život.

Obuzela me panika i više nisam čula ništa. Ni svoju majku, ni Borisa, ni moju vjenčanu kumu Elu. Kroz glavu mi je prolazilo da je sve ovo što se događa moja sudbina i da me Bog kažnjava. Doktori su se u bolnici ustrčali oko mene. Kao kroz maglu čula sam da mi govore kako još ima nade za moju bebu, iako će doći na svijet dva mjeseca ranije. Onda sam začula slabašni glasić, osjetila ubod igle i poslije – ništa. Kad sam se probudila, svi su me sažaljivo promatrali. Boris je sjedio tik do mog kreveta i držao me za ruku. Oči su mu bile crvene od plača i ja sam znala da moje bebe više nema…

– Dobili smo djevojčicu, tešku samo jedan kilogram – napokon je izustio. Doktori su je odmah stavili u inkubator, ali nije uspjela poživjeti. Bog ju je uzeo k sebi. Odmori se, ljubavi, ima vremena, mladi smo i zdravi. Možemo imati još djece. Molim te nemoj plakati – rekao je i spustio glavu na moju ruku. Onako iscrpljenoj suze su mi nečujno tekle još neko vrijeme dok nisam zaspala. Kad sam se ponovno probudila i prisjetila se svega, opet sam briznula sam u plač. Nisam mogla vjerovati da čovjek može imati toliko suza. Sjetila sam se svega i bila potpuno neutješna. Znala sam da je ovo što se događa moja krivnja. Ja sam, zapravo, proklela svoje dijete. Misli su mi poletjele dvije godine unatrag.

Boris i ja počeli smo se zabavljati u srednjoj školi. Oboje smo bili naprosto zaluđeni jedno drugim. Jedne siječanjske noći napravili smo i onaj korak više. Bilo je izrazito hladno i mi smo se skupili na zadnjem sjedištu automobila koji je posudio od oca da bi me izveo. Nismo puno razmišljali, bili smo mladi i voljeli smo se. Nakon tog dana često smo se prepuštali svojoj strasti i samo je postalo pitanje vremena kada ću ostati trudna. Ne znam, možda sam to potajno i željela. Škola se bližila kraju, a ja nikada nisam imala ambicija za studiranjem: željela sam stabilan posao, obitelj i dom. Boris je razmišljao malo drugačije – maštao je o upisivanju pravnog fakulteta u Zagrebu. Ni moji ni njegovi nisu bili među imućnijim obiteljima, no Borisa to nije sprečavalo da kuje ozbiljne planove. Pričao mi je kako će studirati uz rad i tako si omogućiti dalje školovanje. Znala sam da bi uspio u tome, bio je nepokolebljiv i ambiciozan dečko, no, ja sam ostala u drugom stanju. Bila sam sretna jer sam slutila da me neće ostaviti. I nije. Odmah me zaprosio. Njegovi su roditelji bili prilično ljuti tim zaokretom u našim životima ali Boris im je objasnio da se volimo i da će uvijek biti vremena za studij. On će naći neki posao za koji mu ne treba fakultet. Glavno je da smo zajedno.

Na jedvite jade roditelji su popustili i priredili nam skromno vjenčanje u crkvi. Istoga dana uselili smo u kućicu u kojoj je živjela moja baka, koja je bila već stara i teško hodala. Njoj je dobro došla naša pomoć, nama je dobro došlo da ne živimo s roditeljima. Boris je ubrzo našao posao u kafiću. Radio je svakodnevno, samo da osigura najpotrebnije za mene i bebu. Ja sam se, s druge strane, često osjećala usamljenom i izgubljenom dok je bio na poslu. U početku smo bili tipični mladenci opijeni ljubavlju, pa je teško točno odrediti kada smo se počeli svađati, ali mislim da je to bilo tri mjeseca nakon vjenčanja. Kao trudnica jako sam se udebljala i nisam bila pokretna kao prije. Gotovo da nisam izlazila iz kuće, pa je Boris sve obavljao sam.

Počela sam mrziti svoje tijelo koje se potpuno izobličilo, ali nije bilo povratka. Znala sam da moj muž radi kod gazde koji zatvara kafić tek iza ponoći i da ne može doći kući ranije, ali postajala sam sve ljubomornijom na društvo koje se tamo okuplja. U glavi su mi se stvarale slike Borisa kako se dobro zabavlja s djevojkama u kafiću i bila sam sve nesretnija. Razum mi je govorio da je on taj posao prihvatio samo zbog mene i bebe, ali strah da ga ne izgubim bio je jači. Vjerojatno sam već tada zapravo osjećala grižnju savjesti jer sam ga na neki način primorala na vjenčanje i uskratila mu ostvarenje snova. Sva njegova uvjeravanja da me voli i da ništa drugo nije važno, nisu me mogla uvjeriti u iskrenost njegovih riječi. U dubini duše znala sam da bi otišao na studij, a onda… Tko zna? Možda bi tamo upoznao neku drugu ljubav svog života, kako je sada govorio meni. Uglavnom, sve češće smo se svađali. Baka me opominjala da ne budem sebična i da pokušam izići u društvo i tako si prikratiti vrijeme, ali nisam imala volje. Borisu ta atmosfera u kući uopće nije prijala – a kome i bi? – pa je sve kasnije i kasnije dolazio kući. Ja sam sve dublje tonula.

Jedne me večeri uhvatila neka loša slutnja, spremila sam se i krenula u kafić gdje radi. Još s ulaznih vrata spazila sam ga kako sjedi za stolom u društvu naših prijatelja iz bivšeg razreda, a ruka mu nonšalantno visi Marini oko vrata. Odmah me opazio i povukao ruku, ali bilo je prekasno. Zalupila sam vratima i otrčala uplakana kući.

Došao je odmah nakon mene i počeo me uvjeravati kako je to bilo nešto sasvim bezazleno, jer se okupilo staro društvo i samo su se dobro zabavljali. Nisam ga htjela čuti. Umislila sam da se moj Boris svaku večer viđa s Marinom i kuje planove za njihovu budućnost nakon što rodim. Stalno sam bila uvjerena da će me ostaviti. Bila sam užasno nesigurna u njegovu ljubav, a zapravo nesigurna u sebe. On me preklinjao da se urazumim, ali nisam htjela.

– Ti se urazumi! – vrištala sam – znam dobro što sam vidjela! Kako si je samo grlio! Misliš da sam glupa? Nema te svaku noć do tri ujutro!

I ja bih trebala povjerovati da samo radiš?

Vidim ja kako ti radiš! Krasan posao, stvarno. Iako bi ti možda htio da sam slijepa, dragi moj, nisam!

Boris me pokušao umiriti. Pomirljivim tonom kazao mi je da ni ja nisam nevinašce, jer se po cijele dane samo izležavam na dvosjedu i tonem u depresije.

– Zamisli kako je meni svaki puta doći doma i susresti se s tvojim negodovanjem. Nisi zadovoljna što god da napravim. Kuća nam je kao svinjac! Baka ne može sve raditi umjesto tebe. Pokreni se malo, uredi se. Nisam ja gad. Pa oženio sam te! Nisam te ostavio na cjedilu!

To mi nije trebao reći. Njegove riječi zapekle su me oko srca. Kao da je pogodio moj najdublji strah: cijelo sam se vrijeme bojala da me ne bi oženio da nisam ostala trudna. Kao da me netko začarao i da sam toga trenutka pala u neki čudni trans, zavrištala sam kako proklinjem njega i sebe, naše dijete i naš brak! Nisam se mogla suzdržati od bijesa. Boris je otvorio usta, gledao me netremice par sekundi, zatim se okrenuo i izišao iz kuće. Danas mi to sve zvuči strašno. Ne znam otkud se stvorila ta silna mržnja u mom srcu? Ali, bilo je prekasno. Čudno je kako čovjek u samo jednoj sekundi nepromišljenosti može upropastiti sve ono što je mjesecima ili godinama mukotrpno gradio…

Boris se tu noć nije vratio kući. Bila sam shrvana. Sve je ružno iz mene izletjelo i osjetila sam se praznom. Bilo mi je žao i molila sam Boga da se vrati. Kada se sutradan oko podneva zaista i vratio, pali smo jedno drugome u zagrljaj. Ispričavali smo se jedno drugome naizmjenično i obećali si da se više nećemo svađati. Naredni tjedan proveli smo kao u bajci: ja sam sva sretna kuhala njegova najdraža jela, a on je svaki slobodni trenutak dotrčao kući, makar da me samo poljubi.

Toga poslijepodneva odlučila sam se javiti Eli, svojoj vjenčanoj kumi od koje sam se protekle mjesece malo udaljila. Oduševljena pozivom pristala mi je doći u goste. Javila se i moja majka koja mi je ispekla najdraži kolač. Došle su gotovo u isti čas: Stela i ja sjele smo u dnevnu sobu, a majka je baki nešto pomagala u kuhinji.

Nakon sat vremena osjetila sam nešto mokro među nogama. Odjednom me obuzeo očaj – puknuo mi je vodenjak! Dva mjeseca ranije! Sva u panici počela sam užurbano hodati po sobi gore-dolje. Govorile su mi da se smirim i legnem, i poslušala sam ih. Mama je otrčala po Borisa u kafić. Uskoro su se pojavili i posjeli me u automobil: mama i Stela također su krenule s nama u bolnicu.

Boris je vozio kao lud i znam da sam se u nekoliko sekundi čak više brinula za njega nego za sebe i dijete. Izgledao je kao na rubu infarkta. Stigli smo u bolnicu i… Izgubila sam svoje dijete.

Kad sam se vratila kući u ušima su mi odzvanjale riječi nade i ohrabrenja liječnika i mojih bližnjih, kako smo mladi i svakako možemo imati još djece. Bila sam par dana dobro, no onda sam ponovno potonula u očaj. Uhvatili su me stari strahovi. Uvjerila sam samu sebe kako me Bog kaznio jer sam svoju curicu proklela dok mi je još bila u trbuhu. Nisam se mogla pomiriti s time. Sate i sate znala sam piljiti u prazno dok su mi se suze nečujno spuštale niz obraze. Majka, baka i Stela jako su se zabrinule za mene, pa čak i Borisovi roditelji koji su se od našeg vjenčanja držali prilično rezervirano. Kao da je svima postalo najvažnije da prebolim depresiju: zvali su me u goste, u kino ili na izlet, i na svaki me način htjeli izvući iz kuće. Nikoga nisam slušala, a oni su vremenom sve manje i manje zvali; jedino je moja majka stalno dolazila.

S Borisom je mjesecima bila “tiha misa”. Nisam to željela naglas priznati, ali cijelo sam vrijeme samo čekala da me ostavi. Mislila sam kako sad, kad sam izgubila dijete, ionako više nema razloga da ostaje sa mnom. U njegova uvjeravanja da me voli nikada nisam do kraja povjerovala. Onda se i to dogodilo.

Jednoga jutra kad smo se probudili još u krevetu mi je kazao kako želi otići na studij. Već dugo razmišlja o tome. Pravo je od djetinjstva bio njegov san, a planira naći neki posao i upisati studij uz rad. Slat će mi novaca koliko bude mogao, no prošli su već mjeseci od onoga tragičnog događaja i ja bih također trebala razmisliti o poslu. Uopće se nisam iznenadila i hladno sam mu rekla neka ode. Ja ću se već snaći. Spakirao se i otišao toga ranog i maglovitoga listopadskog jutra. Na odlasku sam ga jedva poljubila u obraz. Održao je obećanje i slao nešto novaca svaki mjesec, čak se i javljao češće nego sam mislila. U međuvremenu, ja sam dotaknula dno. Više se nisam imala volje uopće dignuti iz kreveta. Dani su prolazili. Polako se približavalo proljeće: budila se prelijepa priroda oko mene, pa je to vjerojatno utjecalo na moje raspoloženje. Kretala sam u sve duže i duže šetnje: ponekad bih otišla do svojih, tu i tamo do njegovih, a najčešće do Ele. Ona je radila u obližnjoj trgovini i uvijek mi je bila usput. Često smo pričale o životu, i njezin optimizam i vjera u budućnost pomalo su mi ulijevale nadu.

Što zbog slabe financijske situacije, što zbog želje za promjenom, pristala sam se javiti na razgovor za posao u kiosku. Primili su me. Rad i odgovornost mojem su životu dali novi smisao i ljepotu. Upoznavala sam nove ljude i bila sretna kada bi netko zastao pokraj kioska da malo porazgovaramo. I Boris je bio oduševljen što sam napokon našla posao. Rekao mi je kako puno radi u jednom kafiću i sprema ispite za ljetni rok, te dolazi da ljeto provedemo skupa.

Moji su osjećaji prema njemu sada bili dvojaki: s jedne strane činilo mi se da mu je stalo do mene jer mi se redovito javlja, no s druge me strane još uvijek mučio crv sumnje da ćemo ikada imati normalan brak i biti sretna obitelj. Osim toga, nisam više željela djecu. Onaj tragični događaj kada sam izgubila svoju curicu potpuno me obeshrabrio.

Živjela sam samo za posao. Početkom lipnja moji su me gazde premjestili iz kioska u ured. Pokazala sam se sposobnom i marljivom, a oni su željeli mladu osobu s iskustvom. Ispunjavala sam sve uvjete. Povisili su mi plaću i povjerili mi posao tajnice njihovog ureda. Bila sam prezadovoljna. Na poslu sam se zbližila s novim ljudima, a najviše s Nenadom. On je bio vrlo zgodan čovjek koji je u našem poduzeću radio kao komercijalist, bio je desetak godina stariji od mene, oženjen i bez djece. Isprva smo se družili samo u uredu, no onda smo počeli odlaziti na kavu u obližnji kafić. Kao dva lopova, odmah smo se krenuli povjeravati jedno drugome: on je meni govorio o svom braku i ženi koja ga ne razumije, ja njemu o svom spontanom pobačaju i Borisu koji je sada na studiju…

Jedne noći prepustili smo se svojim strastima. Možda je moj čin za svaku osudu, ali danas samu sebe tješim kako sam bila mlada i teško podnosila razdvojenost od muža. Boris je trebao doći za tri dana, a ja više nisam ni bila sigurna volim li ga uopće. Imala sam osjećaj da je prošlo deset godina otkako je ono početkom listopada otišao na studij.

Boris se vratio presretan što je dao uvjete za drugu godinu. Pravila sam se da mi je drago zbog njega, ali zapravo mi je bilo svejedno.

U budućnosti ionako nisam računala na njega. Sve sam više razmišljala o Nenadu. U svojoj glupavoj glavi maštala sam kako ostavlja ženu i dolazi po mene da me odvede u neki drugi grad, na neki drugi posao, u drugu sredinu.

Samo što dalje od ovog mjesta i ružnih uspomena! Kako sam bila površna…

Boris je bio sretan zbog mog poslovnog uspjeha, ali primijetio je da nešto ne valja. To ljeto trudio se oko mene više nego ikada. Svakodnevno me vodio na kupanje na obližnje jezero, a po povratku bi se zaustavili u gradu i sjeli na kavu i kolače. U ta dva ljetna mjeseca što je Boris bio doma, čak sam se šest puta uspjela iskrasti iz kuće kako bih se vidjela s Nenadom. S njim mi je bilo puno lakše nego s mužem – nismo imali nikakvu prošlost i bol iza sebe. U svojoj naivnosti mislila sam da je to prava ljubav: blaženi osjećaj kad te ništa ne boli. Grdno sam se prevarila.

Toga poslijepodneva Boris i ja krenuli smo kući s jezera ranije nego obično jer je počelo kišiti. Kad smo po povratku prolazili kroz grad, kao iznebuha naletjeli smo na Nenada i njegovu ženu; izlazili su iz dućana s vrećicama u rukama. Pozdravili smo se i ja sam se skroz zacrvenjela u licu. Situacija je bila zategnuta, no morala sam Borisa upoznati s Nenadom, baš kao što je i on – sav zbunjen – morao odigrati ulogu do kraja i upoznati svoju ženu s Borisom i sa mnom. Njegova je žena bila zaista zgodna crvenokosa tridesetogodišnjakinja koja se ponašala ljubazno i pristojno. Progovorili smo par šturih rečenica i rastali se. Boris me cijelo vrijeme mjerkao ispod oka, a ja nisam mogla prestati crvenjeti.

– Što se događa? – odjednom me hladno upitao. Možda misliš da sam glup, ali vjeruj mi, nisam. Još otkad sam stigao kući, primjećujem da nešto nije u redu. Odsutna si, nestaješ iz kuće na nekoliko sati i nikada nisi raspoložena za moje dodire. Kao da te nerviram… Reci, imaš li drugoga? Neću se ljutiti, samo mi molim te nemoj lagati. Odrasli smo ljudi! Slomila sam se i zajecala. Odveo me u obližnji park na klupu. Malo sam se pribrala.

– Molim te, nemoj me mrziti -napokon sam progovorila – ne znam što da ti kažem. Tebe nije bilo tu i bila sam usamljena. Sada znam da sam pogriješila, ali to se svima može dogoditi. Nenad mi je bio prijatelj u teškim trenucima dok sam bila sama… Svi smo mi od krvi i mesa. Pa nećeš mi valjda reći da ti na fakultetu nisi našao nikoga?

Hladno mi je odgovorio da nije i zagledao mi se duboko u oči.

Ustao je i krenuo. Počela sam vikati za njim neka mi oprosti, ali nije se ni okrenuo. Ostala sam na klupi sama, shrvana i jadna. Prestala sam plakati tek kad sam primijetila kako me ljudi u prolazu čudno gledaju. Ustala sam, otišla do pošte i nazvala Nenada. Rekla sam mu da odmah dođe u glavni gradski park.

Nakon pola sata Nenad je urlao na mene da nisam normalna.

Rekao mi je kako sam luda jer sam mužu sve ispričala i proklinjao dan kada se spetljao sa mnom. Opet sam plakala. Tek sam tada polako shvaćala kako sam se u njemu jako prevarila. On je želio samo avanturu i to je i dobio. Iscijeđena od suza, vratila sam se kući. Borisa nije bilo. Baka je upravo pekla kruh. Kao da je znala što se dogodilo, pogladila me po kosi i rekla mi da sjednem ispred kuće.

Bila je vrela ljetna noć, nakon kiše je zapuhao lagani vjetrić i ja sam se zagledala u nebo posuto bezbrojnim zvijezdama. U svom srcu pokajala sam se zbog svega. Shvatila sam koliko sam bila nepravedna prema sebi, Borisu, svojoj nerođenoj curici i svim bližnjima koji su mi pokušavali pomoći. Na dvorištu se, šepajući, pojavila moja baka.

– Dijete moje – rekla je i sjela pokraj mene – život nije bajka nego dolina puna suza. Svi se mi rodimo na ovoj zemlji iako nas nitko nije pitao želimo li to. I nikome nije lako: neki nemaju roditelje, drugi nemaju ruku ili nogu, treći su sirotinja, četvrti odu na nebo i prije nego su pošteno udahnuli. Svi smo mi Božja djeca i tako se trebamo ponašati. Nije važno što je bilo, važno je što će biti. Najgori grijeh koji si ti počinila nije bio tvoj preljub, nego tvoja oholost i nepouzdanje u Božju providnost.

– Dijete moje, zar nisi znala da providnost upravlja našim putevima? Unatoč svemu, Boris te voli. To znam, iako sam stara i već na odlasku. Vjeruj, dijete, vjeruj srcem! Srce ima svoje putove, koje razum ne poznaje.

Spustila sam glavu u njezino krilo i tiho jecala dok me ona gladila po kosi. Moja najdraža baka koja nam je otpočetka svesrdno pomagala! Na njezinom sam krilu te noći, obasjana mjesecom i zvijezdama, napokon zaspala. Kad me Boris probudio bio je već skoro dan. Baka je nad mojim snom bdjela gotovo čitavu noć. Onda je ustala, pogladila nas po obrazu jedno i drugo i otišla u krevet. Boris je nijemo zurio u mene.

– Ti si moja jedina ljubav – započeo je govoriti kao u bunilu – i nikada nisam mislio da bi nam se ovo moglo dogoditi. Možda sam bio nepravedan, možda sam bio slijep od vjerovanja da ćemo uspjeti… Sada vidim da nije tako. Nitko nema moje srce osim tebe Irena, ali više neću biti s tobom. Previše si me povrijedila. Vrijeme je da da ostaneš sama. To si i htjela. Želim ti dati šansu, kao što sam je i sebi dao: živi novi život sretna i zaboravi na mene. Nikad se ne zna, možda nam se jednoga dana putovi opet susretnu.

Opet sam ga pustila da ode, s tim da sam ovoga puta znala kako ga ne smijem preklinjati da ostane, iako sam to željela. Bio je previše povrijeđen i odlučan da bi ostao uz mene.

Prošlo je 15 godina… Uspjela sam u poslu i imam dosta novaca, ali nikada se nakon Borisa nisam ponovno zaljubila. Nedavno sam napunila 37. godinu i silno želim dijete. Ali, želim samo njegovo dijete jer cijeli život volim samo njega. Kasno sam to shvatila. Nakon one noći nisam ga uopće viđala: došao bi noću i ostajao kod svojih roditelja samo dva, tri dana, a potom se vraćao u grad. Završio je fakultet i postao uspješni odvjetnik. Nije se oženio, to znam, jer mi još uvijek nije poslao papire za rastavu. Ni moja baka već dugo nije sa mnom; umrla je nedugo nakon Borisova odlaska i ostavila mi svoju kućicu.

Često sjednem u dvorište i pod vedrim nebom razmišljam o njezinim riječima… Koliko je samo čudesan ovaj život što nam je poklonjen, a svi ga uzimamo zdravo za gotovo! Umjesto da se bojimo svojih strahova, trebali bismo samo živjeti! Ja sam tome najbolji svjedok: dogodilo mi se sve ono od čega sam potajno strepila. Danas mi se čini kako mi se te ružne stvari u životu možda i ne bi dogodile da sam se pouzdala u Božju providnost, kako mi je one noći rekla baka. Tko zna…? Stiže još jedno ljeto, a jučer sam u dućanu čula da će Boris uskoro doći k svojima na dva tjedna. Nadam se da još nije kasno za nas, jer sam konačno poslušala savjet moje bake. Sada vjerujem srcem.

Ponekad pomislim kako bi bilo divno da je moj život bio manje uzbudljiv. Onda se prisjetim svega i shvatim da je tako moralo biti i da je svaki taj bolni trenutak proživljen u djetinjstvu ostavio trag na mojoj duši za koju, neskromno, vjerujem da je plemenita.

Moja prva sjećanja sežu daleko, u rano djetinjstvo obojeno maminim bezbrižnim smijehom i tatinim zaljubljenim pogledom, kojim ju je stalno pratio. To mu je tako malo dobra donijelo …

Kako se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela osjećati ekonomska i svaka druga nesigurnost u našoj lijepoj zemlji, moji roditelji odlučili su sa mnom, petogodišnjakom, otići u svijet “trbuhom za kruhom”. Nisu izabrali u tom smislu najpopularniju Njemačku, otišli su daleko preko oceana, u Kanadu. Oboje su bili puni entuzijazma, spremni raditi, znali su da su mladi i zdravi i da im život neće biti lak, ali ni pretjerano težak.

Tata se odmah zaposlio u šumariji i, kako je bio snažan, vrijedan i vješt, uskoro smo osjetili blagodati dobrih prihoda. Mama je prvo razmišljala o zaposlenju, a onda je shvatila da ne mora raditi jer sasvim dobro živimo od očeve zarade pa se posvetila meni. Uživao sam te prve godine u njenom društvu, učila me je svemu i svačemu: pisati, brojati, zbrajati, oduzimati … između ostalog i plesati valcer i tango. Doduše, nas dvoje imali smo i jednu obavezu: oboje smo pohađali sate engleskog i francuskog jezika. Ja sam, kao što je to uobičajeno za djecu, brzo usvajao novi jezik zahvaljujući i tome što sam se družio s vršnjacima u našem obalnom gradiću, a mama se nije mnogo trudila, ali je i ona napredovala jer je znala da će joj poznavanje jezika sredine biti neophodno kad se odluči zaposliti. Tata je učio “uz rad”, s kolegama i predradnicima i nije bio pretjerano zainteresiran za pohađanje večernje nastave. Uostalom, dolazio je kući umoran, ali zadovoljan i želio je čim više vremena provoditi s nama.

Premda se trudim, ne mogu izdvojiti događaj koji je označio trenutak kada je sve pošlo nizbrdo, ali primijetio sam da su se mama i tata sve češće svađali …

– Ne mogu više, Martine, gušim se! Osjećam se kao u kavezu. Nemamo prijatelje, nikoga s kim bih se moja družiti, počinjem ludjeti!

– Pobogu, Magdalena, pa što očekuješ od mene? Evo, ni ja nikud ne idem osim na posao, a ako želiš i ti možeš početi raditi pa ćeš imati društvo. Jesam li nekad otišao s kolegama u kavanu? Jesam li se okrenuo za drugom ženom? Reci mi: što želiš od mene? – tatin ton uvijek je bio pomirljiv, dok su mami iz očiju sijevale iskre.

MAMIN NEMIR

Onda je sve češće odlazila nekud i dugo se zadržavala. Nisam imao pojma s kime provodi po cijele dane, ali navečer se vraćala kući prije tate i pripremala večeru. Primijetio sam da je mnogo opuštenija pa joj nisam zamjerao to što me ostavlja samog. Uostalom, sad sam bio “veliki”, krenuo sam u školu. Želio sam samo to da moja lijepa, obožavana mama bude sretna … jer je onda bio sretan i tata pa, naravno i ja.

Jednu večer nije došla kući … Tata je danima bio utučen, a onda se, tri tjedna kasnije, javila telefonom i pitala može li se vratiti. Bio sam presretan. Te večeri raspalili smo glazbu i plesali dok sve troje nismo popadali od umora. Kasnije sam čuo, iako nisam prisluškivao, neobične zvukove iz njihove spavaće sobe i nekako sam znao da je sad sve u redu.

Izdržala je mama u kući pola godine prije no što je opet nestala. Ovoga puta nije je bilo tri mjeseca. Jednog nedjeljnog popodneva pojavila se u društvu nepoznatog mlađeg čovjeka u vojnoj odori. Nisam baš sve shvatio, ali po tatinom neraspoloženju zaključio sam da taj čovjek nije dobrodošao, ali da ga trpi zbog mame, koja je navratila zbog mene. Otišli su iste večeri. Čim su se za njima zatvorila vrata, tata je dohvatio bocu rakije koju mu je donio zemljak, također zaposlen u šumariji, i napio se toliko da dva dana nije odlazio na posao.

Kad sam se idućeg dana vratio kući iz škole, rekao mi je:

– Miroslave, nije mi lako ovo ti reći, ali tvoja će mama uskoro roditi bebu i zato smo se ona i ja morali razvesti. Čini mi se da njezin novi muž nije loš čovjek …

Znao sam da moj otac zna procijeniti ljude i to me je umirilo, a sad razumijem da bi mi isto to rekao i da ga je drugačije procijenio. Danima sam gledao kako tata utapa čemer u piću, naravno, navečer kad se vrati s posla, ali nisam znao kako mu pomoći. Volio sam svoju mamu … Sad mi je jasno da je zapravo bio rastrgan između moje i svoje ljubavi prema njoj. Svoju bi još nekako prigušio, ali što je mogao učiniti s mojom, a da mi ne zatruje dušu?

Mama je rodila na proljeće. Otišao sam joj u posjetu, tata me je odvezao i u džep mi je pljusnuo pozamašnu svotu da je dam mami, naravno, da kupi ono što je neophodno mojoj novorođenoj sestrici. Mama je bila nekako čudna, odsutna, po cijeli dan ležala je u krevetu i nije je zanimalo je li beba Karen presvučena, nahranjena, plače li ili se smije. Robert, njezin muž i vojnik po ugovoru, bio je strpljiv i nježan otac, ali morao je svakodnevno odlaziti na posao u vojnu bazu nedaleko od našeg gradića. Zato sam preuzeo većinu obveza oko male Karen i najlakše mi je bilo ubaciti je u kolica i voziti po lijepo uređenom predgrađu u kojem su stanovali. Te trenutke pamtim kao najljepše. Proveo sam s njima petnaest dana i vratio sam se ocu …

Duže vrijeme vladalo je zatišje, činilo se da se tata pomirio sa sudbinom i manje je “virio” u čašu. Odlučio je dići kredit i otkupiti trosobnu kuću u kojoj smo stanovali. S novim žarom bacio se na posao, radio je i prekovremeno i privatno da ja ne bih osjetio oskudicu izazvanu povelikim ratama kredita. Mama se u međuvremenu oporavila pa je znala ili navratiti ili me nazvati i razveseliti, kao što je nekada činila. Opet sam bio sretan. Bože, kad se osvrnem na to vrijeme … kako mi je malo bilo potrebno za blaženi osjećaj sreće!

DALA JE KAREN NA USVAJANJE

Jednog popodneva upravitelj internata pozvao me je u svoj ured.

– Kneževiću, došla ti je majka u posjetu – pritom me je pažljivo promatrao jer je znao da su moji roditelji razvedeni.

– Da? Gdje je? Volio bih je vidjeti.

– Čeka te u parku ispred zgrade – nasmiješio se.

Potrčao sam mami u zagrljaj, stegnula me je iz sve snage. Ljubio sam njene obraze vlažne od suza.

– Gdje je Karen? – osvrtao sam se oko sebe u nadi da ću ugledati bucmasto, nasmijano lice svoje sestrice. Zaželio sam je se …

– Miroslave … – objema rukama uhvatila me je za ramena zagledavši mi se ravno u oči, kao i uvijek kada me je htjela uvjeriti u nešto. Uvijek sam joj vjerovao.

– Morala sam je dati u dom za nezbrinutu djecu jer nisam mogla brinuti o njoj. Tamo joj je lijepo, ima sve što joj je potrebno. Moram raditi, zaposlila sam se u tvornici čarapa. Zamisli, tvoja mama radi po osam sati dnevno dosadni posao na kontroli ženskih hulahupki! – pokušala je skrenuti moje misli s uplakane, usamljene Karen, koju odgajaju i paze nepoznate žene.

Zurio sam u nju dok je u meni rastao bijes neslućenih dimenzija.

Zar je moguće da je ostavila svoju djevojčicu, kojoj su jedva tri godine, zar je moguće da tako malo voli moju malu sestru, zar je moguće da je to dijete volio samo Robert? A ja … Je li me ikada zapravo voljela? U tom komešanju teških misli počeo sam povraćati. Mama se uplašila i pozvala je internatskog liječnika. Brzo su me zbrinuli u jedinoj bolničkoj sobi.

Oporavljao sam se desetak dana. Tati su javili da mi je pozlilo pa je dojurio kao bez duše.

– Miroslave, sine moj, što ti se dogodilo? – kleknuo je pored mog kreveta uhvativši me za slobodnu ruku jer mi je na drugu bila priključena infuzija.

– Ne znam, tata. Mislim da počinjem razumjeti sve ovo … naš život.

Ispričao sam mu da je mama ostavila Karen u domu i shvatio je da me je upravo to toliko pogodilo. Obećao je da će potražiti mamu i popričati s njom.

Čim sam napustio bolničku sobu, otišao sam našem upravitelju.

– Smijem li Vas nešto zamoliti? – kimnuo je glavom pa sam nastavio:

– Ako moja majka opet bude dolazila, recite joj da je neko vrijeme ne želim vidjeti …

Čovjek je oborio pogled, bilo mu je žao dječaka kojeg je toliko razočarala vlastita majka.

Znam da je dolazila, vidio sam je u nekoliko navrata ispred kapije internata, ali zaista nisam imao ni volje ni želje stati pred nju …

TATINA NESEBIČNOST

Tog prvog vikenda po mojem oporavku tata me je iznenadio. Kuća je bila uređena i čista, a u garaži je napravio divan krevetac, na čijem je uzglavlju urezao Karenino ime.

– Pozvat ću mamu natrag, a pokrenut ću i postupak za usvajanje tvoje sestrice. Nadam se da to odobravaš – a zapravo je mislio da to želim.

Pogledao sam ga ravno u oči i, kao muškarac muškarcu, rekao:

– Tata, oprosti mi. Imao sam dovoljno vremena razmisliti o svemu i … nisam više baš toliko mali, četrnaesta mi je godina. Čini mi se da mi je tek sad jasno koliko si ti divan i veliki čovjek. Ako mami nisam zamjerio to što nas je ostavila i otišla živjeti s Robertom, kako mogu zamjeriti tebi jer ti se sviđa ta … jer ti se sviđa gospođa Milka. Ništa više ne trebaš raditi zbog mene, učini nešto za sebe.

Moj tata Martin bio je toliko iznenađen da neko vrijeme nije mogao ni progovoriti. Onda je polako, sasvim polako nekoliko puta klimnuo glavom pa me privukao na svoja široka prsa u grčevit zagrljaj. Shvatio sam koliko me iskreno voli jer je za mene bio spreman žrtvovati sve: i svoj ponos, i živce, i budućnost, i Milku.

Dva mjeseca kasnije iz policije su nazvali tatu, javih su mu da je mama umrla od prevelike doze tableta za spavanje. Eto, uspjela je iz drugog pokušaja. Sahranili smo je na groblju u našem gradiću.

Plakao sam, ali više ne znam da li za mamom ili za tim svojim nesebičnim ocem, koji je kao okamenjen stajao dok su lijes spuštali u raku …

Milka se uselila u našu kuću iduće godine i odmah je, zajedno s mojim tatom, podnijela zahtjev za usvajanje male Karen. Socijalna služba ubrzo je odobrila naš zahtjev.

Prvih dana Karen je bila uplašena, povučena i zbunjena, ali je reagirala čim je ugledala mene, a tog vikenda požurio sam kući ranije nego obično. Pružila mi je ručice, sjećala se svog brata …

Odrasla je okružena ljubavlju, uz mene i blizance Vlatka i Antuna, koje je iduće godine rodila Milka. Kuća je odzvanjala od smijeha malih Kneževića. Kao najstariji, brinuo sam o svima njima i znam da sve ružno što se događalo nije ostavilo dubok trag na našoj Karen, koju smo, kao jedinu sestru, sva trojica obožavali.

U međuvremenu sam postao šahovski velemajstor i sasvim dobro živim od toga pa, iako sam završio fakultet, sumnjam da ću se baviti građevinom. Priznajem, neko vrijeme bio sam vrlo nepovjerljiv prema ženama, ali su mi Milka i Karen dokazale da nisu sve žene kao moja majka. Zaljubio sam se u Lucille, kolegicu sa studija.

Oprosti mi, Magdalena, što ja tebi godinama nisam mogao oprostiti. Pokušavao sam i konačno uspio, znajući da će jednom sve to ostati iza mene i da ću te se sjećati samo mlade, vesele i nasmijane, kako me učiš plesati valcer … ♥️

KADA OSTARIM (POUČNA PRIČA!)
Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom. Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjura otkotrljao na pod, a juha iscurila iz šalice. Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je previše, previše je, pa su za nju postavili mali stol u uglu pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vreme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala žlica ili viljuška. Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama. “Što to praviš? – upitao ju je otac ozbiljno. “Pravim mali stol za tebe i mamu” – odgovorila je, “Tako da možete sami da jedete u uglu kada ja budem velika.”
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču.
U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na stol ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.