Month: October 2023

Trinaestogodišnja devojčica nastradala je nakon što je skočila sa krova marketa, tragedija se desila 2021. godine a i dan danas ljude prožima jeza od ove tragedije

Devojčica je skočila sa krova ispred svojih prijatelja u subotu posle ponoći. Kako je preneo tada The Sun, prolaznici su čuli vrištanje i krike njenih drugara.

Uprkos svim naporima lekara hitne pomoći i medicinskih sestara, Sara je proglašena mrtvom na licu mestu.

Policija kaže da se njena smrt u severnom Erširu u Škotskoj ne tretira kao sumnjiva.

Užasnuti svedoci prijavili su da su čuli “udarac” u vreme tragičnog pada, prenosi Daili Record.

– Čuo sam udarac, a zatim mnogo vriske sa svog prozora. Video sam devojku kako leži na pločniku i pozvao sam hitnu pomoć – rekao je jedan očevidac.

Jedna medicinska sestra, koja se slučajno našla na mestu nesreće, je istrčala iz taksija i pokušala da oživi nesrećnu devojčicu, pre nego što je stigla hitna pomoć. Ona je za medije rekla:

– Bilo je mladih ljudi koji su vikali i vrištali, nisam sigurna da li su to bili njeni prijatelji. Bio je mrak i stvarno je bilo užasno.

Slomljeni prijatelji ostavili su cveće i medvede na mestu događaja u znak sećanja na drugaricu.

– Na nebu je još jedan anđeo. Bog te blagoslovio, Sara. Nedostajaćeš nam – napisali su njeni prijatelji.

Najmanje tri osobe su ranjene u pucnjavi koja se dogodila u Užicu oko 13 časova.

To se dogodilo u centru grad Aleksića most.

U to vreme na ulici je bilo dosta dece i građana.

Prema rečima direktora Opšte bolnice tri osobe su primljene i dijagnostika je u toku.00:14

Pucnjava u Užicu

– Jedna osoba je pregledana i ranjena u lakat, dok su druge dve muške osobe još na dijagnostici i primljene su sa povredama glave.

Prema prvim nezvaničnim podacima na dva automobila džip i BMW bajinobaštanskih tablica pucala je jedna ili više osoba na motorima.

Uviđaj je u toku.

Kurir.rs/Z.G.

Miljana Kecmanović, majka Koste Kecmanovića preko rođake uspela je da pošalje poruku sinu koji je u Klinici za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu Univerzitetskog kliničkog centra Srbije

Dečak-ubica, Kosta Kecmanović, 3. maja zavio je Srbiju u crno kada je u OŠ ”Vladislav Ribnikar” izvršio masovno ubistvo i surovo usmrtio devetoro svojih vršnjaka i čuvara škole. Nakon stravičnog krvavog pira, nezapamćenog zločina, smešten je u Kliniku za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu Univerzitetskog kliničkog centra Srbije.

Protiv njegovih roditelja, Vladimira Kecmanovića i Miljane Kecmanović podignute su optužnice. Vladimir Kecmanović se sumnjiči da oružje koje je imao u posedu i za koje je imao dozvolu nije čuvao na adekvatan način, kao i da je sina vodio u streljanu i učio ga da koristi vazdušno oružje, dok je DNK Miljane Kecmanović pronađen na čauri koja je nađena ispred kabineta za istoriju, u kojoj je dečak-ubica izvršio masovno ubistvo.

Nakon što je protiv Kostine majke podignuta optužnica, određena joj je mera zabrane prilaženja, sastajanja ili komuniciranja sa svedokom K.K., te je istovremeno upozorena da se prema njoj može odrediti teža mera ukoliko prekrši izrečenu zabranu.

Kako sina više ne može da vidi, Miljana Kecmanović je našla način da komunicira sa njim. Naime, kako Republika saznaje ona je preko rođake poslala poruku Kosti.

– Miljana je očajna, preko rođake koja je išla da vidi Kostu i odnese mu određene stvari, poslala je poruku. Molila ga je da ne svedoči protiv nje i Vladimira. Poručila mu je da misli na sestru, koja sada nema nikoga, da misli o njenom daljem životu koji je ionako dovoljno uništen. Nada se da će sin imati u sebi trunku saosećanja bar prema sestri i da neće svedočiti protiv roditelja i strpati ih u zatvor – priča izvor blizak Republici i dodaje:

– Kosta je ćutke saslušao poruku, nije imao nikakvu reakciju, kao da ne čuje šta mu se govori. Niko ne zna šta će se desiti na suđenju, njegova majka nije u strahu ni za sebe ni za muža, brine se za ćerku i za to šta bi moglo da se desi sa njom zbog svega što je Kosta uradio njihovoj porodici – zaključio je naš izvor.

Podsetimo, danas u Palati pravde počinje suđenje protiv Miljane i Vladimira Kecmanović, po privatnim tužbama 27 članova porodica oštećenih.

Serija Dosonov svet bila je popularna pre 20 godina

Hajdi Ferer glumica i scenaristkinja kultne serije Dosonov svet (Dawson’s Creek) je izvršila samoubistvo.

Uticaj korone na mentalno zdravlje ljudi nije zanemarljiv. Mnogi su tokom pandemije postali osetljiviji, a kod nekih ljudi je čitava situacija pokrenula ozbiljnije probleme sa zdravljem. Psiholozi strahuju da bi ovakva situacija mogla da potraje, a Stiven Tajler, autor knjige Psihologija pandemije tvrdi da se „za nesrećnu manjinu, koju čini možda 10 do 15 odsto ljudi, život neće vratiti u normalu”, i to upravo zbog uticaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje.

Serija Dosonov svet bila je popularna pre 20 godina. Sada je od pre nekoliko dana dostupna i na Netfliksu.

Serija je pratila dogodovštine Dosona Lirija i njegovih drugara – Džoi Poter (Kejti Holms), Pejsija Vitera (Džošua Džekson) i Džen Lindli (Mišel Vilijams). Svi mladi glumci su nakon serije izgradili uspešne karijere u Holivudu.

Izvor: espreso.co.rs

Po istinitoj životnoj priči ovog dječaka urađen je film 2015. godine

Bilo je proljeće 1988. godine kada je grupa lovaca usred šume u istočnoj Bosni – na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore – u čoporu vukova ugledala dječka koji se kreće četvoronoške i reži. Vučju družinu na mah su oterali, a njega, raščupanog, izgladnelog, izgrebanog i prekrivenog modricama, zajedno s lešinama zvjeri, ubacili su u kamion i odvezli u civilizaciju.

Međutim, tamo iz njega nitko nije izvukao ni riječ, ne zato što nije želeo govoriti, već zato što govoriti nije znao. Dječaku potpuno nepoznatog identiteta i porijekla, lovci su dali ime Haris, pa čak i prezime: Pućurica, brzo mu odredili identitet, vjeru i naciju, onako kako su smatrali da je ispravno, i predali ga nadležnim vlastima koje će ga – daleko od znatiželjne javnosti – odvesti na resocijalizaciju u Beograd.

Ova istinita priča poslužila je kao predložak za igrani film “Ničije dijete”, koji se prikazivao 2015. godine, srpskog reditelja Vuka Ršumovića, koji se sa Venecijanskog filmskog festivala vratio ovjenčan sa tri nagrade, a krajem oktobra će se naći na programu Zagreb Film Festivala. Dok se pišu hvalospevi o ovom izuzetnom filmskom ostvarenju ovih dana na kulturnim stranicama širom regiona, jedna stvar se ističe: izvanredna životna priča dječaka-vuka.

Rasvetljavanje ove priče, kako smo se uvjerili, neće biti moguće putem arhiva novina, pa će biti od izuzetnog značaja razgovor sa jedinim svjedokom tog vremena: dječakovim starateljem Draganom Rolovićem.

Naime, dječak-vuk je bio predat direktno u njegove ruke, u prijemnu kancelariju tadašnjeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu. Ovde su završavali svi oni mališani iz cijele bivše države koji su se izgubili na krivom putu, uglavnom zbog sitnih prestupa, provale ili džeparošluka. Dragan Rolović, tada dvadesetpetogodišnjak sa svega godinom iskustva u radu sa delikventima, dobio je ovaj osjetljiv zadatak upravo zbog svojih inovativnih metoda rada i izvanrednih rezultata koje je postizao u tako kratkom vremenskom periodu. Iako je prošlo gotovo četvrt vijeka od tada, sjećanje na njihov prvi susret i dalje je kristalno jasno u njegovom pamćenju.

Kada je stiglo, to dijete je izgledalo kao da dolazi iz nekog drugog svijeta”, počinje opis Rolović. Pošto fotografije dječaka nisu dostupne (u ovom novinskom tekstu koristimo kadrove iz filma “Ničije dijete” za ilustraciju), zamolili smo ga da ga detaljnije opiše.

Taj dečko je zaista bio visok i krupan, sa plavom kosom i plavim očima, i izvanredno dugim rukama koje su mu se činile gotovo neobično dugim. No, ono što je prvo primjetno bilo je da mu je nos neprestano curio. Kasnije su otkrili da je uzrok ovom problemu bila kronična upala sinusa, što je samo naglasilo njegovo teško fizičko stanje.

Kada su detaljno pregledali njegovo zdravstveno stanje, bili su iznenađeni. Dečko nije imao nikakve fizičke povrede, iako je izgledao zapušteno zbog nedostatka higijene i neadekvatne ishrane. Bio je prekriven ogrebotinama po telu, što je ukazivalo na neka njegova prethodna iskustva, ali srećom, nisu pronašli ozbiljnije povrede.

Iako su procenili da mu je oko deset godina, Dragan Rolović tvrdi da je mogao biti i tri godine stariji. Kako su komunicirali sa dječkom-vukom? Rolović kaže da nikada nije govorio, umjesto toga, izdavao je zvukove slične režanju. Ipak, odgajatelj je stekao utisak da dečko razumije veći dio onoga što mu je govorio. Dečko-vuk se kretao vrlo malo, uglavnom bi sijedio ili čučao u dvorištu, stiskao ruke oko koljena i pažljivo posmatrao svijet oko sebe. Kada bi pokušao da hoda, često bi padao, što je navelo odgajatelje da pomisle da ima problema sa ravnotežom. Zbog toga su ga poslali na veštačenje, ali se ispostavilo da je razlog bio jednostavan – dečko nije znao da hoda u cipelama.

Dragan Rolović se sjeća da je dečko-vuk u početku bio neprestano budan, kao da je pokušavao shvatiti novi svijet koji ga okružuje.

Odbijao je spavati u krevetu, umesto toga je radije birao stolicu, a ponekad bi ga pronašli čak ispod stola u dnevnoj sobi. Ali, kada je riječ o ishrani, to je bila posebna priča.

“Jeo je s poda, čuvajući hranu, sa obe ruke obavijene oko tanjira. U prvim mjesecima, nije podnosio kuvanu hranu, a djeca su nam prijavljivala da iz kante za smeće izvlači kosti s ostacima sirovog mesa” priča.

“Nije znao čemu služi umivaonik pa smo imali veliki izazov učiti ga higijenskim navikama, kako da ga okupamo, a posebno kako da mu skratimo nokte. Kasnije se privikao na stvari, na primer, četkicu za zube, koju je čuvao kao najveću dragocjenost…”

Odgajatelj ni danas ne može da shvati kako i zašto se Žika, najjači ali i najproblematičniji dečko u domu, tako snažno povezao s Pućketom, kako su ga zvali. Pod njegovom zaštitom, dečko-vuk je brzo naučio kako da uredi krevet, drži olovku, koristi metlu i lopatu, ali i kako da se ponaša prema drugima. Jer, nije samo vukova prihvatila tog dečka, brzo su ga prihvatili i ljudi, pa čak ga zavoljeli, otkriva Dragan Rolović. Prije toga, postojao je jedan ključan trenutak.

“S obzirom na to kako je dečko brzo napredovao i prilagodio se životu u domu, zaključili smo da je u ranom detinjstvu ipak bio u kontaktu s ljudima. Međutim, nikada nije otkrio ništa o svom najranijem djetinjstvu, kako je dospio u šumu, o svojim roditeljima. Tvrdio je da se ničega ne sjeća, čak ni prvih dana u domu – priča odgajatelj Dragan Rolović. Postojala je mogućnost da je, slično zvjerima koje su ga podizale, imao ograničenu memoriju. Ili možda duboko potisnuo svoje formativne godine u najskrivenije dubine svoje duše?”

“Zapravo, nije mnogo govorio, čak ni kada je stekao bogat fond riječi – dodaje, sjećajući se dana kada je četiri godine kasnije Pućke napustio beogradski dom. Jer, kada su počeli vjetrovi rata krajem 1992. godine, djeca su vraćena u republičke centre za socijalni rad odakle su potekla, uključujući i Pućketa.”

Njegov odlazak teško je pao kako Pućketu, tako i djeci i nama. Raditi sa ovakvom djecom zahtjeva ulaganje mnogo emocija. A kada je riječ o dijetetu poput Pućketa, to je posebno istinito. Na kraju, oslonio je svoju glavu na moje rame, tražeći nježnost i pažnju kao svako dijete. Kada je otišao, svi smo plakali – prisjeća se, dodajući da slučaj dječka-vuka nikada nije bio zabelježen u medijima.

To je bilo vrijeme kada su se takve stvari obično skrivale ispod površine. U osnovi, to je bilo u interesu zaštite dijeteta – kaže odgajatelj. Danas, rado dijeli svoja sjećanja s rediteljem filma, jer kartoteka doma je uništena u požaru koji je izbio 1994. godine, samo godinu dana nakon što je dečko otišao. Među dokumentima koji su zauvijek izgubljeni bio je i dosije Harisa Pućurice. Kakva simbolika: iste te 1994. godine, Haris je takođe krenuo na svoj put bez povratka. Djeca iz doma su pričala da se, po povratku u Bosnu, ponovo povukao u šumu, ali ovaj put obučen u sivu vojničku uniformu. Tako se zatvorio krug. Govorili su i da je stradao od slučajnog metka. Da li u istoj šumi iz koje su ga izvukli lovci ili u nekoj drugoj, u ovoj uniformi ili onoj, pucajući na svoje, ko god da su oni… nikada nećemo saznati. Jedini koji je znao bio je Žika, Harisov prijatelj iz doma, koji je takođe otišao na put bez povratka prije nekoliko godina.

Ipak, Niko postao je netko

Povezujući sve djelove slagalice, lako je uvidijeti da Haris nije doživeo ni punoljetstvo, da je preminuo prije svog 18. rođendana. Za života, niko ga nije tražio, niti je on tražio ikoga, ostao je “ničije dijete”. Ipak, o njemu se snimaju filmovi, pišu novinski članci: Niko je za vrijeme svog kratkog života ipak postao netko. A priča o Harisu Pućurici, dečku bez identiteta, ostaje priča o apsurdu svih ratova, uključujući i onaj krvavi na Balkanu, gdje je čovjek čovjeku bio čovjek, dok su mu vukovi podizali djecu. Međutim, svi oni koji su duboko dirnuti njegovom sudbinom žele da vjeruju da Haris – ili kako god bilo pravo ime divljeg dječka – sada udiše slobodu punim plućima, i da negdje u planinskim vrletima, gdje ga lovci neće naći, i dalje igra s vukovima.

Ispovijest žene koju je sin jedinac tužio zbog stana, tjera suze na oči.

Gospođa Vjera dala je svoju ispovijest u kojoj je navela da kao majka i baka proživljava tešku i za dušu bolnu agoniju, jer ju je odbacio sin jedinac. Naime, ona ima unuke koje nikad nije vidjela, a baš u ovom mjesecu proslaviti će treći rođendan. Nikada ih još nije zagrlila, to je ono što je svakodnevno razdire, a za portal Moje vrijeme, teška srca je otkrila šta je kumovalo ovako poremećenim odnosima u porodici.

Gospođa Vjera ima 56 godina i sa tri godine starijim suprugom živi u većem gradu uz more. Teška je njena životna priča, svaki dan uzdiše.

“Završila sam srednju zanatsku školu, a suprug i ja vjenčali smo se vrlo mladi, kad smo imali 21 i 24 godine. Ubrzo smo dobili sina i sjećam se koliko je u njegovim tinejdžerskim godinama bilo teško usmjeravati ga. Kao roditelji, uvijek smo bili uz njega. Potrošili smo puno živaca, zdravlja i novaca da mu pomognemo i vratimo ga na pravi put. Usjpeli smo u tome, ali onda kreću nove nevolje”, opisuje ona.

Kako objašnjava, njen sin je, danas 35-godišnjak, upoznao ženu koja je imala dijete, ali to dijete je živjelo s ocem, a ne s njom. Tu se u njoj probudio crv sumnje, pitala se kakva je to majka koja nije s djetetom, nije joj se to činilo baš uobičajenim.

“Razmišljala sam kakva je to majka kojoj stručne službe ne dodijele dijete? Nisam je puno ispitivala, ona o tome nije govorila, a sin nam je govorio da je to komplikovanaa priča”, otkriva gospođa Vjera. Kasnije je, kaže, shvatila, i zaključila: “Nešto bezobraznije i gluplje još nisam upoznala!”

Dali su im stan

Ona i suprug su im, povjerava nam, dali stan koji su si mladi potom sami dovršili.

“Nikad im nismo išli u posjetu jer su bili ljuti što nismo htjeli prodati svoj drugi stan i dati im novac da sebi kupe stan po svojoj želji. Ovaj im nije odgovarao. Čak me ona nazvala i predložila mi to. Pazite sad, ne moj sin nego ona! Rekla sam joj neka njena mama proda stan u kojem živi i da im taj novac. Naljutila se”, opisuje gospođa Vjera.

Onda je s pritiskom krenuo i njen sin. “Imao je razne ideje i zaskočio me s pričom da oni ne mogu više živjeti u tom stanu koji smo im dali – to je porodična kuća u kojoj žive i suprugova braća. Ja sam im rekla neka odsele i da ne vidim problem. Oni odselili jesu, ali su nas tužili na sudu da im moramo isplatiti odštetu za uređenje stana”, poverava nam nadalje svoje jade.

Prekinut svaki kontakt

Nesrećni su roditelji pristali na isplatu, ali su im naredili da odnesu sve svoje pokretne stvari.

“Iznijeli su sve, mi smo ih isplatili. Tada je prekinut svaki kontakt. Oni su dobili dvoje djece koje nikad nismo vidjeli, držali, ljubili, čuvali ili se igrali s njima kao baka i deda. Trebalo nam je puno vremena da to prihvatimo. Neka su samo sretni i zadovoljni svi zajedno. Možda se jednog dana, a mi se tome nadamo, ipak sretnemo i upoznamo. Oni ovaj mjesec pune tri godine i mi im želimo sretan rođendan, tiho, u mislima”, tužnim nam je rečima svoje povjerljivo pismo završila baka Vjera.

Uteškom momentu života svi se okrećemo ka Bogu, a tada je najbolje izgovoriti molitvu koja djeluje odmah

Molitva koja djeluje odmah sadrži ove riječi:

“Bože, zahvaljujem ti na svemu jer znam da za tebe ništa nije nemoguće.

Tvoja riječ kaže da si ti Bog koji čini čudesa jer pokazuješ svoju moć među ljudima.

Počuj moju molitvu kojom te molim za čudo. Ispuni me vjerom da mi možeš odgovoriti. Ono što mi se čini nemogućim je u tvojoj moći. Bože, molim te, unesi čudo i spasenje u moj život.

Molim te pomozi mi da verujem da se ništa s čime se suočavam u životu ne može usporediti s tobom. Ti si svemogući Bog. Pomozi mi da uvijek istrajem u vjeri i vjerujem Tebi kada se pojave neočekivane okolnosti.

Vjeruje se da postoje pokloni koje odmah treba baciti kako ne bi doneli nesreću u kuću.

U našem narodu ima dosta običaja vezanih za ono što ne valja raditi. Uglavnom je većina nas čula za neke od njih i pridržavamo se da se slučajno nešto loše ne bi dogodilo.

Osim toga, Feng šui stručnjaci veruju da svaki predmet u sebi nosi energiju, a držeći ga u kući, tu energiju prenosimo na svoj dom. Zato, prema njihovim riječima, treba dobro paziti šta unosimo u kuću i čije poklone prihvatamo i čuvamo. Smatra se da je najgore što možete da unesete u kuću poklon zavidne i zle osobe. Taj predmet će, prema vjerovanju, brzo uneti svađe u kuću, čak i bolest, razvod…

Vjeruje se da će osobe koje vam zavide i nimalo nisu srećne zbog vašeg uspjeha, porodičnog ili poslovnog, prve biti u redu da vam donesu poklon. Negativna energija davaoca prenosi se i na predmet, koji tiho ali moćno deluje iz kutka vašeg doma.

Kako da prepoznate predmet pun negativne energije?

Ukoliko ste se osjetili neprijatno prilikom uručivanja poklona ili imate čudan osjećaj svaki put kada ga pogledate, bacite taj predmet bez griže savijesti. Ne odlažite da na tavan, u podrum ili slično, samo ga bacite. Neki vjeruju da je najbolje ovakve predmete spaliti.

Vjerujte svojoj intuiciji kada su ovakve stvari u pitanju!

Da jedna fotografija može zamijeniti stotinu riječi, dokazano je i uz pomoć ove iza koje se krije jedna od najtužnijih priča u historiji.

Naime, slika se prvi put pojavila se u jednom časopisu u Indijani, SAD, 5. avgusta 1948. godine.

Na njoj se može vidjeti kako žena krije lice a riječ je o e Lusil Kalifo iz Čikaga, koja sa mužem Rejem, nezaposlenim vozačem kamiona, nije mogla prehrani djecu pa ih je stavila na prodaju.

Četvero djece Lanu (6), Rejen (5), Miltona (4) i Su Elen (2) izložila je sa natpisom “Četvoro djece na prodaju. Raspitajte se unutra”.

U roku od dvije godine, sva djeca su prodata.

Rejen i Milton su prodati porodici Zoteman a njihova sudbina nije završila lijepo jer su su ih često vezivali i tako držali u štali, a radili su najteže poslove u polju.

Na donjoj fotografiji možete vidjeti Rejen (lijevo) i Miltona (desno).

Rejen je poludela kada je imala 17 godina, poslije čega su ona i Milton završili u ustanovi za umno oboljele.

Alfie Phillips, jednoipolgodišnji dječak, preminuo je nakon što su ga majka i očuh fizički zlostavljali.

Dječak je imao 70 vidljivih povreda kada je umro u kamp-prikolici u Hernhillu u Kentu u Velikoj Britaniji u studenom 2020., rečeno je poroti, javlja BBC. Dječakova majka Sian Hedges (27) iz Yelvertona u Devonu i njezin tadašnji partner Jack Benham (35) sudi se za njegovo ubojstvo.

Majka je viđena kako plače na sudu dok su se naglas čitali detalji o Alfiejevim povredama.

Porotnici su čuli da Alfie ima “brojne modrice” i druge tragove, a bilo je i dokaza o slomljenim rebrima, rukama i nogama. Na tijelu dječaka također su se vidjeli tragovi gušenja na njegovim usnama, rečeno je na sudu.

Tragovi kokaina pronađeni su u Alfiejevoj krvi i urinu, a liječnici koji su ga pregledali sugerirali su da bi moglo biti riječ o pasivnom udisanju cracka kokaina ili vanjskom kontaktu s drogom.

Dužnosnici su rekli kako je obdukcijom utvrđeno da je Alfiejeva smrt uzrokovana “neprirodnim sredstvima kao rezultat djelovanja nekog drugog ili drugih”.

Majka i njezin partner na sudu su rekli da se ne sjećaju što se dogodilo noć prije dječakove smrti.