Month: October 2023

Marina Sokol je u svojim najboljim godinama života dobila dijagnozu zloćudne bolesti s kojom se morala suočiti. Ovo je njeno svjedočanstvo

Moje je ime Marina, imam 37 godina i živim u Osijeku. Udana sam, imamo prekrasnoga sina Natana koji će uskoro napuniti dvije godine. Ovo je moje iskustvo sa zloćudnom bolesti.

Živjela sam zdravim životom, pazila na prehranu, trenirala, šetala minimalno triput dnevno, nisam pila ni pušila. Sve je bilo u redu dok prošle godine u travnju nisam osjetila bol prilikom gutanja.

Dvije i pol godine imala sam na vratu zadebljani limfni čvor koji me prije nije bolio. Pojavio se prilikom prehlade i mislila sam da je to nešto sasvim normalno. Odlučila sam otići kod svoje liječnice obiteljske medicine. Nakon osnovnoga pregleda izdala mi je uputnicu za ultrazvučni pregled vrata. Nekoliko tjedana kasnije došla sam na red i ultrazvučni je pregled pokazao tvorevinu na žlijezdi slinovnici koja je izgledala uredno i nije se proširila. Potom je uslijedila punkcija i nestrpljivo iščekivanje nalaza. Nalazom je utvrđeno da je riječ o dobroćudnom tumoru.

Prva operacija
Dogovorila sam pregled kod predivnoga liječnika Kotromanovića koji mi je za dva tjedna zakazao operaciju.

Brzo sam se probudila nakon operacije, napokon nisam imala kvrgu na vratu, ništa me nije boljelo, no uslijedio je šok kada je liječnik došao u moju bolničku sobu i rekao mi da nije ono što su očekivali i da sumnjaju na karcinom. Počela sam plakati, prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je to da imam dijete od godinu dana i kako će moj sin bez mame.

Liječnik je utvrdio da trebamo čekati PHD nalaz odstranjenoga tkiva kako bismo znali precizno s čime se moramo suočiti. Zabrinuo se da se karcinom nije proširio pa me je dodatno poslao na magnetsko snimanje.

Iščekivanje nalaza i dijagnoza
Nakon nekoliko dana na vratu mi je opet izbila kvrga koja me je boljela. Uplašila sam se. Većinu sam vremena provodila u dvorištu i na vjetru pa sam pomislila da me je možda uhvatio propuh te da zbog toga osjećam bol. Sutradan sam otišla na kontrolu.
Liječnik mi je rekao da na korijenu jezika vidi crvenu točkicu koja nije postojala prije operacije. Za kvrgu je rekao da je normalno da rana otekne nakon operacijskoga zahvata.

Stigao je nalaz magneta iz kojega je bilo vidljivo da na korijenu jezika imam nešto od 18 mm, ali prije konačnih zaključaka bilo je potrebno pričekati PHD nalaz. Liječnik je otišao na dvotjedni godišnji odmor, a tijekom toga vremena točkica na jeziku pretvorila se u kvržicu. Bila sam jako zabrinuta i to mi nije izgledalo nimalo dobro.
Stiglo je vrijeme za moj pregled. U PHD nalazu pisalo je da su mi odstranili dio dobroćudnoga tumora i dio vrlo rijetkoga karcinoma koji ima samo 10% osoba. Pretpostavljeno je da je najvjerojatnije sve i počelo od jezika pa se proširilo na limfni čvor.

Bila sam tužna zbog nalaza. Liječnik je rekao da dođem sutra da mi napravi biopsiju jezika. Slijedilo je opet iščekivanje nalaza. Nažalost, nalaz nije bio dobar – karcinom koji je potrebno odstraniti. Srušio mi se svijet u sekundi – šok, plakanje.
Moj liječnik uputio me je kod drugoga liječnika na pregled koji je radio na MFK odjelu. Došla sam u ambulantu, liječnik me je izvijestio da je karcinom malo narastao i pitao kada bih htjela operaciju. Rekla sam da želim što prije te smo dogovorili termin za dva dana. Rekao mi je da će mi morati rezati donji dio čeljusti i prepoloviti je kako bi mogli doći do karcinoma jer je na nezgodnom mjestu te također dodao da ću imati cijev u vratu da se ne ugušim.

U samo jednom mjesecu imala sam dvije operacije.

Sve to vrijeme iščekivanja nalaza nadala sam se najboljem pa čak i nakon konačne dijagnoze vjerovala sam Bogu da me može iscijeliti da ne moram ići na operaciju. Molila sam se Bogu i rekla sam neka bude Njegova volja, a ne moja. Također, ako me i ne iscijeli, neka mi da snage za sve i neka se On proslavi kroz moj život. Mnogo ljudi javljalo mi se prije operacije kako bi me utješili i ohrabrili. Čak su se ispravili i neki odnosi koji su bili narušeni. Slava Bogu na tome!

Druga operacija
Došao je i dan moga odlaska u bolnicu. Nisam znala što očekivati, ali pouzdala sam se u Krista znajući da sam sigurna u Njegovim rukama.
Dan prije operacije trebala sam obaviti dosta pretraga. Bog mi je dao nadnaravni mir, bila sam vesela, nasmijana, čula sam se sa svojim najdražima, prijateljima… Mogla sam spavati lijepo i bezbrižno.
Stigao je dan operacije, nisam znala što me čeka iza vrata niti što očekivati kasnije. Molila sam Boga za mudrost, spretnost i usredotočenost liječnika da sve to naprave kako treba.

Uspavali su me, ne znam što se sa mnom događalo za to vrijeme.

Budim se u bolovima, zavezana, mnoštvo uređaja oko mene i na meni mnogo različitih cjevčica. Počele su mučnine, očima sam molila da me odvežu da mogu promijeniti položaj tijela. Iznenada sam se počela gušiti u krvi, sjela sam da se ne ugušim. bilo je grozno; mislila sam da ću umrijeti. Pun krevet krvi. Uspjela sam se smiriti.

Nakon nekoga vremena došla je do mene medicinska sestra koja je rekla da je zvao moj prijatelj koji je prije radio na tom odjelu te mi je prenijela njegove pozdrave. Ugledala me i sestra s toga odjela koju inače viđam u crkvi pa me bodrila. Bog je već tada počeo koristi svoju djecu da me tješe, bilo mi je jako drago zbog toga.

Nekoliko sati kasnije prebačena sam na odjel. Još uvijek bila sam ošamućena od operacije, tableta i svega. Pomalo sam počela bivati svjesna što mi se dogodilo. Prije ulaska u operacijsku salu imala sam sve, a nakon samo nekoliko sati i prilikom izlaska iz nje izgubila sam sve.

Nisam mogla gutati, slina je curila stalno, nos je curio bez prestanka, nisam mogla jesti, govoriti, stavili su mi pelene, gušila sam se, nisam mogla ispuhati nos, pljunuti… Imala sam cijev u vratu iz koje sam iskašljavala grumenje krvi i svakakve nakupine. U nosu sam imala sondu koju sam imala omotanu oko glave, ona mi je služila za hranjenje špricom. Na vratu je bio ugrađen dren. Tlak i saturacija bili su mi odlični te su mi vrlo brzo isključili sve pomoćne uređaje. Taj sam dan već počela sjedati i zamolila sam ih da ustanem. Tako da sam uz Božju pomoć vrlo brzo počela hodati bez ikakvih problema.

ada sam nešto trebala, pisala sam. Dolazio mi je i fizioterapeut koji mi je dao savjete kako iskašljavati te brojne druge korisne informacije. Desna ruka jako me je boljela, ali nisam znala zbog čega. Mislila sam da je zbog drena koji sam imala na toj strani. Često su mi usisavali usta i nos.

Noći su mi bile grozne, vrlo često sam se gušila, plašila sam se da ću se ugušiti
Često sam slušala kršćansku glazbu koja mi je davala snagu i radost. Najbolja mi je pjesma bila Iscjelitelj.

U Tvojim rukama je
Cijeli život moj!
Kroz vatru sa mnom hodaš
I liječiš moju bol.

Vjerujem ti!
Vjerujem ti!

Vjerujem, Iscjelitelj si!
Vjerujem, dovoljan si mi!
Vjerujem, ispunjavaš me!
Vjerujem da imam sve u Tebi!
Isuse, trebaš mi!
Tebi je sve moguće!

Bog je bio moja jedina i prava utjeha, On mi je davao snagu za svaki dan. Uz Njegovu sam pomoć svakim danom bivala sve bolje.

Progovorila sam šesti dan nakon operacije
Slava Bogu! Bila sam sretna kao malo dijete jer sam čula svoj glas, a da bih nešto uspjela reći, trebala sam staviti prst na cijev u vratu. Bila sam tako vesela, puna života i zahvalna Bogu što sam živa. Nikad nisam pitala Boga zbog čega me je snašla ova bolest. On je taj koji nam je dao život i ima ga pravo uzeti kada god želi.

Stigli su nalazi i, hvala Bogu, karcinom je odstranjen u cijelosti. Zbog prevencije da se slučajno metastaze nisu proširile rekli su mi da ću morati ići na zračenja. Večer prije odlaska razgovarala sam s divnim liječnikom. Sve što me je zanimalo odgovorio mi je te objasnio sve što slijedi. Rijetka vrsta karcinoma koju sam imala inače se uvijek širila na pluća ili mozak, nikad na limfne čvorove u vratu, tako da je moj slučaj Božje čudo.

Deseti dan nakon operacije puštena sam kući. Bila sam toliko sretna što ću napokon vidjeti svoje voljene. Malo me je bilo strah hoće li me Natan prepoznati, hoće li me se uplašiti. Pozdravila sam se s divnim osobljem i napokon izašla van na zrak.

Boravak kod kuće
Predivan je bio osjećaj doći svojoj kući. Natan me prepoznao, nije me se plašio. Suprug me dočekao s predivnim buketom cvijeća. Moja Goldy, naš obiteljski pas, jako mi se radovala, a i ja njoj. Došli su i moji roditelji i prijatelji. Bila sam istinski sretna.
Stigla je večer, još sam uvijek iskašljavala dosta, što je bilo jako glasno, a Natan ima lak san te ga je kašljanje budilo, a i ja bih potom teško zaspala jer je on budio mene.

Budući da sam imala tešku operaciju, izuzetno su mi bili potrebni odmor i san. Odlučila sam otići sa psom u naš dvorišni stan. Tamo sam imala mir, ali je sve bilo pusto, prazno, no to je bio jedini način da se uspijemo svi odmoriti.

Drugi dan nakon izlaska bila je nedjelja. Odlučila sam da želim ići u crkvu, želim biti sa svojim sestrama i braćom te slaviti Boga. Bila sam jako sretna što mogu biti u Domu Božjem i slaviti Ga, vidjeti svoje drage.

Često sam imala kontrole. Bila sam na onkologiji i rekli su mi da ću trebati ići na trideset zračenja, odnosno pet puta tjedno. Lijepo sam se oporavljala, ali iznenada mi je lice napala bakterija stafilokok. Lice mi je jako oticalo. Trebala sam piti antibiotike, prati lice posebnim gelom, dezinficirati i mazati kremom. Bilo je jako mnogo posla oko mene: hranjenje, pranje kanile, održavanje higijene, a sve to bilo mi je jako iscrpljujuće.

Svakim sam danom sve više govorila, pokušala sam polako jesti žlicom, što sam u konačnici i uspjela. Bila sam zaista sretna jer sam napokon mogla osjetiti okus i što mogu bar malo jesti žlicom. Liječnik je rekao da će mi izvaditi sondu ako uspijem popiti čašu vode bez aspiracije. Hvala Bogu tako je i bilo. Bila sam jako sretna što mogu polako piti i jesti na usta. Napokon nisam više imala sondu u nosu koju sam motala oko glave, što je izgledalo jako ružno.

Terapije
Zbog teške operacije liječnik mi je preporučio odlazak na fizikalne terapije. Ruka me je i dalje boljela, mogla sam je podići samo 20-ak cm. Prilikom operacije malo su mi oštetili živac, rame mi je bilo spušteno. Radovala sam se svakoj fizikalnoj terapiji, svakim mi je danom ruka bila sve bolje. Često sam išla i kod logopedice koja mi je dala vježbe koje trebam raditi kod kuće za bolje gutanje, pokretljivost jezika, čeljusti, za izgovor i sl. Hvala Bogu, svakim je danom sve bilo bolje.

Ubrzo nakon operacije počela sam ići na zračenja. Za vrijeme svakoga zračenja molila sam se i pjevala Bogu. Inženjerka mi je rekla da će mi biti grozno, da ću imati velike opekline, rane u ustima. Rekla sam joj da vjerujem Bogu, da će me On zaštiti i da se to neće dogoditi.

Nakon dvadesetoga sam zračenja prvi puta mogla pjevati svome Bogu u crkvi uz pomoć govornoga nastavka. Bila sam jako sretna.

Briga sestara iz crkve, pomoć i podrška
Drage sestre iz crkve organizirale su se da će kuhati ručkove za moju obitelj. Ručkovi su bili spremljeni s toliko ljubavi. Mnogi restorani mogli bi se postidjeti pored jela koje su pripremale moje sestre. Jela su bila raznolika, od juhe do deserta. Zahvalna sam im iz svega srca na činu ljubavi koji su mi pokazale.

Jedan su mi se dan jako jele palačinke. Nitko to nije znao osim mene i Boga. Sestra iz crkve nazvala me i pitala jesam li kod kuće i može li doći kod mene. Otvorila sam posudicu i ugledala palačinke, bila sam presretna. Bog mi je još jednom pokazao koliko me voli i koliko brine o meni.

Pomoć je stizala sa svih strana – od jela, čišćenja kuće, odlaska u trgovinu po namirnice, financija, podrške, utjehe, molitve… Prijateljica frizerka mi je četiri i pol mjeseca jedanput tjedno besplatno prala kosu i na takav način me blagoslovila i pomogla mi.

Zahvalna sam Bogu na svojoj obitelji, prijateljima i sestrama te na svakoj pomoći jer sam bila blagoslovljena kroz njih.

Bol, bol, bol …
Kako je vrijeme odmicalo, povećavao se broj odrađenih zračenja, a s time su počele dolaziti razne nuspojave. Okusni pupoljci bili su mi uništeni i nisam osjećala okus hrane. Koža na vratu bila je spaljena, jezik mi je jako oticao, a nakon nekoga vremena cijela mi je usna šupljina bila oštećena, puna rana, iskašljavala sam krv…

Kako mi je jezik počeo oticati, prostor za gutanje i disanje osjetno se smanjio, gušila sam se često, bol je svakim danom postajala sve veća. Morala sam ići na injekcije dexe da mi splasne jezik inače bih se ugušila. Bolio me svaki gutljaj sline kao da me netko reže nožem. Izdrobljenu tabletu protiv bolova u 10 ml vode pila sam pola sata, tresla sam se od bolova. Natjerala sam se popiti dnevno dva kalorična napitka od 125 ml, ništa nisam mogla jesti. Što god da sam pokušala popiti osim vode, sve me je peklo kao da mi netko sipa limunsku kiselinu u usta.

Više od tri tjedna išla sam na dexu i infuzije. Noći su bile najgore, gušila sam se po pola sata, nedugo nakon što bih zaspala, gnoj je curio iz kanile i tako svaku i cijelu noć. Bila sam umorna, iscrpljena, gubila sam na kilaži, osjećala sam se zgaženo i na dnu.
Inače nisam plašljiva, ali me je navečer bilo strah leći u krevet da se ne bih ugušila jer nije bilo nikoga pored mene tko bi mi mogao pomoći. Sestra iz crkve pisala mi je da moja borba nije samo tjelesna već i duhovna te da se trebam moliti da sotona odstupi od mene. Molila sam se toliko žarko, zapovijedila sam sotoni da odstupi od mene u imenu Isusa Krista te da nema pravo nad mojim životom i da neće uništiti ono što je Bog isplanirao za mene. Počela sam slaviti Boga. Nadnaravni mir sišao je na mene, svaki je strah nestao. Napokon sam spavala jako lijepo. Slava Bogu!

Napokon sam dočekala i zadnje zračenje, bila sam u velikoj boli, ali bila sam presretna što sam uspjela izdržati sve to. Bolovi i oticanje jezika nastavili su se sigurno i u idućih deset dana.

Iščekivanje vađenja kanile
Kanila u vratu svakim mi je danom sve više smetala, prilikom svakog kašlja urezivala mi se u meso i to mi jako smetalo i boljelo me. Od prvoga dana otkad su mi je stavili, jedva sam čekala dan da mi je izvade. Prvotno su mi rekli da ću to biti nakon operacije pa nakon zračenja pa nakon PET CT snimanja i dobrih nalaza.

To iščekivanje bilo je jako teško i dugotrajno. Nakon zadnjega zračenja morala sam čekati osam tjedana da se organizam smiri da mogu ići na PET CT snimanje koje najpreciznije pokazuje jesu li uspjeli odstraniti sve i da nema metastaza. Napokon je stigao dan da i to odradim. Slijedilo je opet iščekivanje nalaza, djelovalo mi je da ih čekam mjesecima.

Nalaz PET CT-a
Kada je moj kirurg pročitao zaključak nalaza, rekao je: Vadite joj kanilu van. Bila sam sretna kao malo dijete, skakala sam od sreće, napokon su mi izvadili kanilu iz vrata! Slava Bogu!

Napokon sam se vratila u kuću spavati sa svojom obitelj. Kašalj se osjetno smanjio. Rupa na vratu svakim danom bivala mi je sve manja, a nakon dva tjedna u potpunosti se zatvorila. Ne mogu vam opisati koji je to osjećaj – sreća, olakšanje da napokon možete govoriti, a da ne morate staviti prst na cijev da biste nešto rekli. Tjedan dana kasnije u crkvi sam otpjevala jednu pjesmu s timom za slavljanje. Bila sam presretna, srce mi je bilo puno. Svakim sam danom mogla jesti sve više različite hrane. Uživala sam u svakom zalogaju.

Borba se i dalje nastavlja
Prošlo je više od pola godine otkad sam završila sa zračenjima, ali borba se i dalje nastavlja. Jezik mi povremeno otiče, bude drven pa moram i tijekom noći piti jako mnogo vode, ponekad me prži toliko jako kao da ga netko pali brenerom. Ima razdoblja da ne smijem jesti ništa kiselo i slatko, otiču mi vrat i brada što jako boli i trebam ići na limfne drenaže, zbog čega ponekad jako frfljam i šuškam dok govorim. Zubi me bole, žlijezde slinovnice su mi uništene pa nemam dovoljno sline.

Izbroj dare koje Bog ti da, u srcu će orit’ pjesma zahvalna!
Unatoč svemu zahvalna sam od svega srca Bogu na divnoj milosti koju mi je pružio. Zahvalna sam za svaki udah, gutljaj, zalogaj, riječ koju mogu izgovoriti, priliku da mogu biti sa svojom obitelji, prijateljima, braćom i sestrama… Bog me je mnogo toga naučio kroz ovu bolest.

Zahvalna sam Bogu što me niti u jednom trenutku nije ostavio, nosio me je u svom naručju kada mi je bilo najteže. Divno je imati veliku obitelj, braću i sestre koji su se brinuli za mene na različite načine. Sretna sam i voljena.