Treći je dan Božića. Prohladno, osunčano nedjeljno jutro, koje se
bori sa mrazom i pretvara se u dan, obasjan, kako narod kaže – ”zubatim
suncem”.
Pa i pored toga, mogu reći – ugodno je!
A kako i ne bi bilo.
Konačno, i za ove blagdane idem do Novog
Sela. Obići ću starije prijatelje, svratit ću do groblja, popaliti
svijeće, a obići ću i svoj grunt u Tataru.
Mislim se, tim ću redom, možda nekoga i sretnem u selu. Misa je…
Vozeći se od Ukrine prema crkvi, sretoh NJU (tako ću je oslovljavati
na njen zahtjev), staricu, stalnu žiteljku Novog Sela od 2002. godine,
koja ne dozvoljava da je oslovljavaju sa ”bako” ili ne daj Bože
”povratnicom”.
Pozivajući me da konačno, jednom svratim i k njoj u
kuću, a ne samo da pričamo na ”cesti i u avliji”, pozdravismo se, a
ona mi simpatično zaprijeti kažiprstom koji, onako suh i izboran, odaje
njene godine, životne muke i radosti:
– ”produži kasnije i do mene,
znaš gdje ćeš me naći”, reče mi kroz ipak starački, mudri ali iskreni,
veseli osmjeh, koji dugo nisam čuo!
Dok se privremeno opraštam s njom, obećah da ćemo se vidjeti već danas i malo popričati.
Gledam za njom i znam da je ispod te debele marame i tople jakne,
jaka i energična, skoro osamdesetogodišnjakinja, koja cijeli život sa
svojim suprugom provede u slozi i vjeri u ljude i Boga, ne skrivajući se
nikada niti od koga! Danas, tu u Novom Selu živi sama, jer supruga je
sahranila u izbjeglištvu prije skoro dvadeset godina, ali principijelna
kakva je, ona ga je prenijela u naše groblje uz riječi: – ”tu mu i
jeste mjesto”!…
Kada poslije navratih, veselo me pozva da uđem u kuću.
Uvede me u
prostranu toplu sobu, gdje centralno mjesto zauzima lijepi stolić na
kojem se nalazi okićena božićna jelka. Sve nadopunjuje, udoban ležaj,
televizor, peć, stol i stolice postavljene ispod ovećeg prozora kroz
koji puca pogled niz uski sokak. Gledam i na brzinu shvaćam ukus u
opremanju interijera, ali i funkcionalnost, tako da ONA ima sve na ”oku
i na dohvat ruke”.
I drva su uredno složena vani na terasi, tik uz vrata, da zimi ne ide u dvorište do šupe.
Pitam je kako je provela Božić i jeli joj dolazila rodbina…
Gleda zamišljeno u mene, kao da ”gleda kroz mene”, obori pogled i tiho reče:
–
”znaš da sam sama, i iskreno nisam ih niti očekivala da sada dođu.
Bili su jesenas, za Dan mrtvih. A i daleko je brate ta Švedska! Imaju
oni briga oko djece, posla, a ja sam im tek samo rod.
Pa ni roditelje ne stignu uvijek posjetiti! Što ćeš moj Jozo – grijem se i molim, i s veseljem čekam lijepo vrijeme”
Gledam, štap joj je prislonjen uz onaj ležaj, a kada ona spazi iznenađenje na mom licu, požuri da objasni:
–
”Ma mogu ja sama i bez štapa, ali neka ga za svaki slučaj. Odem ja po
penziju u Slavonski Brod, vratim se busom ili taksijem, hvala Bogu imam
ja još snage, a niti para mi ne manjka. Penzija mi je dovoljna!”
Nudeći me rakijom, nastavlja:
–
”Eto, sama sam ispekla meso, napravila kolače, okitila jelku,
pribavila i nešto pića,,, ali, tužna sam malo, jer ti si prvi koji mi je
ovog Božića ušao u kuću”!
Smijući se, skoro trijumfalno dodaje: – ”eto i župnik će skoro u blagoslov kuća, ako prizdravi”.
Uzimajući
čašu rakije u ruku mislim kako je cijeli taj dio sela sada pust. Svega
nekoliko povratnika, ali priličan broj obnovljenih kuća. Pred očima mi
se vrte slike iz prijeratnog vremena, prepun likova bivših NJENIH
komšija, koji su bili posebno veseli i bučni baš u ovo, blagdansko
vrijeme. O njihovim ”pečenkama i i predbožićnim” veselicama pričalo se
u cijelom selu.
Pitam je za njih – za Antu, Jozu, Štefu, Dragu, Josipa…dolaze li i jesu li bili za polnoćku?
A
ona, kao da ih sve prebrojava, zamišljeno i sjetno gleda u isprepletene
prste, i dok nervozno navlači rukav veste preko šake, govori:
– ” SVI SU OTIŠLI NEGDJE, AL’ NIKO SE NE VRAĆA.
Neznam
kako im nije žao sela i rodnih kućišta, ma ovih borova što se suše,
zatrpanih bunara, urušenih kuća, grobova roditelja i pradjedova.
Svijeću, barem onu od 5 kuna da zapale, ali ovdje u Novom Selu, a ne
tamo negdje, ako se uopće ikada i sjete. Čast pojedincima koji češće
svrate do sela!
Eh, mislila sam ja prije nego ću se vratiti: obnavlja se crkva, dom, groblje i kapelica je obnovljeno,
ima i dosta kuća, pa i prilično svijeta, a ”napravili su nam i struju” i osposobili vodu…narod će se vratiti!
Al’ ništa! Ti bar znaš o čemu pričam i kakvo je stanje ovdje. Sve nas je manje i sve smo stariji!”
Dok ona tako glasno reda svoje misli, pune tuge i razočaranja, ja
šutim, pratim njene pokrete koji i unatoč poodmaklim godinama, na
momente izgledaju kao da pripadaju mlađoj, energičnoj
četrdesetogodišnjakinji – a ne starici.
Iz toga stanja trgnu me zvono
mobitela. I dok sam nespretno pretraživao svoje džepove, ona veselo
uzviknu: – ”evo mojih, grli ih tetka”. Ali, dok je drhtavom rukom
prinosila telefon uhu, – veza puče, a ONA sva razočarana, utučena i
klonula, spusti se na stolicu, stavi mi ruku na rame i kroz jedva
primjetne suze reče:
– ”Ovo mi je najteže. Onda kada veza pukne. J..em im odašiljače”!
Nakon toga više joj nije bilo do priče, ustade, ubaci drvo u peć, pogleda me u oči i reče:
– ”obećaj da ćeš navratiti poslije nove godine, valjda me neće nitko zvati, da popričamo”!
Pozdravio sam je, obećavši joj posjetu uz napomenu da ćemo isključiti mobitele!
Čuvši to, mahnula mi je s praga i ušla u svoju toplu sobu.
Živjela ti meni uporna i jaka ”bako-povratnice”… pardon – novoseljanska ženo!