Priča o Juliji i Romeu iz Sarajeva, Admiri Ismić i Bošku Brkiću, jedna je od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu.
Ubijeni 18. maja 1993, prije tačno 30 godina, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu.
U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.
Portal Radiosarajevo.ba donosi vam potresnu priču iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje na početku 1984, kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili.
Screenshot: admira_bosko1.JPG
Tanja Bogdanović, Admirina najbolja prijateljica iz školskih dana, koja ih je oboje znala jako dobro, priča kako su oboje bilo vrlo različiti: „Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala je popraviti auto… bila je pomalo divlja: obično se djevojke nečega boje, ali Admiru ništa nije moglo uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, mirniji. I bio je nasmijan. Uvijek. Volio se šaliti na račun drugih, ali je to uvijek činio na fin način, kao prava ‘dobrica’.“
Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ’70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: „Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.“
Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri. „Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire“, govorio je njen otac Zijo.
Slično dodaje i njena majka, u čijoj je porodici bilo miješanih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala. No, nane i bake zaljubljenog para u početku nisu odobravale vezu. Obje su pamtile prethodni, Drugi svjetski rat. Admirina nana je pamtila borbu protiv četnika, a Boškova baka se sjećala kako su ustaše odvele njenog muža i ubile ga.
No, svejedno, Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:
„Moja najdraža Admira, Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“ „Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“ „Moja najdraža Admira, Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“
Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. Međutim, stare mržnje polako su vaskrsnule. Na Kosovskom polju, 1989, Slobodan Milošević okupio je hiljade Srba koji su zazivali osnivanje Velike Srbije. Dvije godine kasnije, Hrvatska je proglasila nezavisnost.
U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac kaže kako su svi, i Boško i Admira, bili sigurni da će sve brzo završiti.
Sveštenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je “na drugu stranu”. Objasnio je to riječima: „…da nismo sad zaratili, za deset godina nas više ne bi bilo ovdje.“ Eventualno će voditi molitvu na sahrani Boška i Admire, ali se za Admiru, kako je sam poslije rekao, nije htio moliti jer je bila muslimanka.
Među brojnim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško koji nije htio ići u vojsku. Nijednu. Mišo Ćuk, njegov komšija, Srbin – koji će odigrati važnu ulogu u sudbiniAdmire i Boška – na početku rata ostao je u gradu i priključio se Armiji BiH. Bošku je htio dati pištolj, da ga zaštiti od „problema“, ali Boško ga nije htio uzeti.
U julu 1992, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka stoga je odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.
„Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj“, govorio je tada Ćelo, kojem je Boško „bio k’o mlađi burazer“. Za Ćelu, koji se u filmu opisuje kao jedan od vodećih kriminalaca u gradu, kaže se da je štitio „Srbe na Koševu“ i da je vodio razmjene. Boškova majka kaže da joj je Ćelo u tri dana sredio da napusti grad i obećao joj je da će on, ma šta se desilo, štititi Boška.
Boško i Admira se na jesen 1992. useljavaju u devastirani stan njegovih roditelja. Bošku je smetalo to što nisu vjenčani, ali Admira nije htjela zbog silne zanimacije medija za miješane brakove.
Jurka Radojević, komšinica Srpkinja, oslanjala se na njih dvoje. „Boško mi je donosio vodu, pomagali smo si. Ja imala drvenu peć, pa smo hljeb pekli zajedno i zajedno bi ga jeli, sve do zadnje mrvice“, prisjeća se ova žena.
Boško i gore spomenuti Mišo Ćuk postat će u tom periodu nerazdvojni drugovi koji su često, na pijaci, trgovali kafom, ali i naftom… „…moraš, nemaš od čega živjeti. Prljav je to bio posao, ali Ćelo nam je odobrio da to radimo“, prisjeća se Ćuk.
U tom periodu, Ćelo će organizirati veliko vjenčanje kojem će prisustvovati i Boško i Admira. Dok je svadba trajala, pak, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva – kako je bio u vojsci, “na drugu stranu” prenijet će i neke važne vojne informacije. O bijegu nije ništa rekao Bošku, koji je sada ostao u gradu kao najbolji prijatelj “neprijatelja”. I upravo nakon toga, za Boška počinje strašan period u gradu.
„Neki su ga počeli napadati, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Ja sam ga štitio – da to nisam uradio, možda bi ga ubili“, govorio je Ćelo i dodao je da je Boško morao otići. „Bio je ugrožen, jer ja nisam mogao stalno biti s njim – zamisli kako je kad te prijatelj ‘proda’, a to mu je Mišo uradio.“
Početkom maja 1993, Boško je dobio poziv na ispitivanje u policijsku stanicu i prepao se najgoreg. Imao je 72 sata da se javi, prije nego što ga uhapse. Odlučio je da će pobjeći, zajedno s Admirom: skrili su se u stanu njene nane, dok im Ćelo ne sredi da napuste grad.
Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.
Pismo koje je Admira ostavila majci: „Draga majko, Mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo. Brinem se za tebe, i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo, Tvoja Admira“
Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo “pošalje” i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.
Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: „Morali su proć’ međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO, četnici… ko će to sve uvezati…“
Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armiju BiH kaže kako ih je gledao s obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni: „Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu.“
Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. „Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.“
Screenshot: admira_bosko.JPG
„Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao…“, govori Ćelo.
„I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav“, kazivao je poslije njen otac.
Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.
„Bolesni ljudi nose oružje, na svim stranama i nikad ne znaš koja će budala ispaliti metak prva“, komentirao je Saša.
Roditeljima nije htio pomoći ni UNPROFOR. Nakon osam dana, srpska policija je – kako su komandanti izjavili za TV – spasila tijela iz „humanih razloga“. No, Saša u filmu priznaje kako su tijela izvlačili muslimanski zatvorenici.
U srpskoj vojnoj mrtvačnici bili su zavedeni kao brojevi – 250 i 251.
Srpski vojnici odbili su želju roditelja da se djeca sahrane u Sarajevu. Sahranili su ih na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka je Admirin kovčeg pokrila džemperom koji je isplela za nju.
Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno. Zajedno. U Sarajevu.
Znam ga od rođenja, zajedno su nam se družila deca. Ništa nije ukazivalo na to da može da se dogodi ovakva tragedija. Ko je tu sad kriv? Stalno se pitam zašto, zašto i zašto? Šta mu se dogodilo”, kaže komšinica dečaka ubice (13) koji je u svom krvavom pohodu u OŠ “Vladislav Ribnikar” ubio osmoro dece i čuvara Dragana Vlahovića.
Na vratima stana ništa ne ukazuje kako je upravo iza tih vrata dečak poslednjih mesec dana kovao svoj pakleni plan i da je upravo s tog mesta izašao s oružjem i papirom sa imenima vršnjaka koje želi da likvidira.
Prva komšinica porodice, koja je s njima išla na letovanja, a njega voli kao svoje dete, kaže da nije mogla da veruje kad je čula šta se desilo.
– Kad sam čula šta se dogodilo nije mi ni na kraj pameti bilo, ma ni u najcrnjim mislima, da se ovo dogodilo jednoj finoj porodici. Zove me komšinica, plače, vrišti. Kaže to što si sada čula je napravio. Bila sam u pidžami, nisam imala snage niti da navučem trenerku i odem tamo do njih – priseća se žena kojoj unuk ide u istu školu u kojoj se dogodio krvavi masakr.
– Razbolela sam se od tuge i jada. Znam ga od rođenja. Ma da ga vidite, zgodan je, visok, lep dečko, pametan, odličan učenik. Natprosečan je u svakom pogledu, na svim školskim takmičenjima je pobeđivao. Igrao je i košarku. Bio je pomalo ćutljiv, ali ni njegovi roditelji nisu ljudi od puno reči. Znala sam da pitam njegovog oca znajući da idu u tu streljanu: ‘Pa zar vam nije dosta rata, zašto to oružje imate? – kaže ona za Slobodnu Dalmaciju.
Na pitanje kakvi su roditelji, odgovora:
– Ma krasni, fini, skromni ljudi… Zajedno su nam se družila deca. Ma ništa nije ukazivalo na to da može da se dogodi ovakva tragedija. Ko je tu sad kriv? Možda otac što ga je vodio tamo u tu streljanu i navukao na to – pita se komšinica.
Sumnja da će se porodica ikad više vratiti na ovu adresu.
Na pitanje da, ako dečak ubica jednom bude na slobodi i vidi ga u zgradi hoće li strahovati od njega, kaže:
– Ja neću! Ja se neću plašiti. Ne…
Još nekoliko komšija iz zgrade se slažu u jednom – ovakvu nezapamćenu tragediju s njegove strane nisu ni u snu zamišljali.
– To je jedna fina porodica, nezamislivo je što su dočekali. Dečak bi se uvek lepo pozdravio, ponudio bi se da mi nosi kese iz kupovine kad bi me video u liftu, u šoku smo svi, šta da vam kažem – kaže jedan gospodin i dodaje.
– Bio je izuzetno miran, poput devojčice. Spreman svima pomoći. Do juče nisam znao da mu je tata imao oružje. Nisam mogao ni da zamislim da je vodio malog u streljanu – zaključio je jedan od prvih komšija.
U sukobu tinejdžera u gradu Gramš u Albaniji, ubijen je petnaestogodišnji dječak, učenik škole “Aslan Šahini”, prenio je Top čenel.
Tragedija se dogodila na oko 200 metara od škole, gdje je u sukobu učestvovalo petorica učenika devetog razreda.
U sukobu je nožem ranjen dječak F.B, koji je od zadobijenih povreda preminuo u bolnici, a povrijeđen je još jedan učenik čije stanje za sada nije poznato.
Četvorica tinejdžera, E.K. star 15 godina, A.C. od 14 godina, O.C. od 14 godina i S.M. starosti 15 godina, sprovedeni su u policijsku stanicu gdje će ih saslušati policijski inspektori, u prisustvu tužioca, psihologa i njihovih roditelja.
Nakon sukoba petoro tinejdžera, jedan od njih, F. B., star 15 godina, teško je povrijeđen nožem i nakon što je prevezen u bolnicu, od zadobijenih povreda je preminuo – saopštili su iz policije.
Velika tuga zadesila je Niš gde je preminuo Jovo Mišeljić nekadašnji fudbaler i do skora trener mlađih kategorija Radničkog iz Niša.
Mišeljić je preminuo u 55. godini, a u Radnički je došao iz rodnog Trebinja. Bio je napadač i nakon dve godine u Leotaru došao je u Radnički gde je igrao od 1992. do 1994. godine.
Nakon uspešne karijere u Grčkoj, Španiji i na Kipru nastupao je za Proleter iz Zrenjanina jednu sezonu do povratka u Radnički 2001. godine.
U drugom mandatu je igrao dve sezone, a zatim je završio karijeru u Leotaru i OFK Nišu. Na 97 utakmica za “meraklije” dao je 17 golova.
– Jutros je u Nišu preminuo Jovo Mišeljić, nekadašnji igrač i trener mlađih selekcija Radničkog. Vihorni napadač iz Trebinja u dva navrata je branio boje našeg kluba, od 1992. do 1994. godine i od 2001. do 2003. godine. Zabeležio je 97 nastupa u takmičarskim mečevima i postigao 17 golova. U karijeri je pored Radničkog nastupao za Leotar iz Trebinja, španski Badahoz, kiparske klubove Aris i Apolon, grčki Atinaikos, te za Proleter iz Zrenjanina i OFK Niš.
Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom radu sa decom, najpre na Kipru, a poslednjih godina radio je u školi fudbala našeg kluba i predvodio pionirsku selekciju Radničkog. Jovo Mišeljić ostaće večno upamćen u Radničkom i Nišu kako po svojim fudbalskim veštinama, zbog kojih je publika dolazila na stadion, tako i po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama. Svi u Radničkom i Školi fudbala će sa ponosom nositi sećanje na svog kolegu, saigrača, trenera i prijatelja. Porodici Jove Mišeljića FK Radnički upućuje najdublje saučešće – navodi se u saopštenju Radničkog iz Niša.
Centar italijnskog grada Lugo, u oblasti Ravene od noćas je metar pod vodom zbog izlivanja reka Senio i Santerno, a približno 3.000 intervencija imali su karabinjeri u regionu Emilija-Romanja kako bi obezbedili pomoć postradalom stanovništvu nakon što su se praktično svi vodotokovi između Riminija i Bolonje izlili iz korita od juče uveče do danas ujutro.
Vanredno stanje biće proglašeno za Emiliju Romanju na sednici italijanske vlade sledećeg utorka zbog poplava u kojima je u severnom regionu poginulo devet osoba, izjavio je danas ministar životne sredine i energetske bezbednosti Gilberto Pičeto, prenosi ANSA.
Tokom noći su zabeležene nove poplave u Romanji, posebno u oblasti Ravene, a evakuacije su još u toku i u Kastel Bolonjezeu, takođe u ovoj provinciji, gde je postojao problem nedostatka vode za piće.
Lokalne vlasti su saopštile da su poplave pogodile 37 gradova i naselja, kao i da je registrovano oko 120 klizišta.
Škole će danas ostati zatvorene u većini pogođenih opština ,naročito u regionu Bolonje i Romanje.
U Modeni će zabrana saobraćaja preko mostova, koja je važila tokom noći, biti na snazi danas.
U blizini Bolonje se srušio most, a mnoge železničke usluge su obustavljene.
Iz Agencije za civilnu zaštitu ranije su upozorili da nije gotovo sa padavinama, kao i da je reč o veoma komplikovanoj situaciji.
Usled nevremena 50.000 ljudi je ostalo bez struje, objavila je ANSA.
Usled ekstremnih vremenskih prilika, Formula 1 je saopštila da je odložena trka koja je trebalo da bude održana za vikend u Imoli.
Do sada nezabeležena količina kiše za nekoliko sati je podigla nivo reka i prouzrokovala njihovo izlivanje.
Vlasti su saopštile da su neke oblasti dobile polovinu prosečnih godišnjih padavina za samo 36 sati, što je dovelo do izbijanja reka iz korita, slivanja vode kaskadno kroz gradove i potapanja hiljada hektara poljoprivrednog zemljišta.
Ministar civilne zaštite saopštio je da će tražiti od vlade da izdvoji 20 miliona evra za pogođeno područje na sastanku 23. maja kada se budu razmatrale mere pomoći.
Faenca, deo Ćezene i Forlija i mnogi drugi veliki naseljeni centri završili su pod vodom.
U nekim oblastima voda je porasla za nekoliko minuta, i stigla je i do prvih spratova kuća.
Poginulo je osam ljudi koji nisu uspeli da se spasu i ostali su zarobljeni u donjim spratovima kuća ili u automobilima.
– Devet tela je izvučeno sa različitih lokacija – saopštio je predsednik regije Emilija-Romanja Stefano Bonaćini italijanskim medijima.
To je zato što je u bilansu žrtava dodata osoba koja je juče umrla u Ćezeni zbog bolesti, pre nego što se reka Savio izlila, navodi ANSA.
Italijanska premijerka Đorđa Meloni izrazila je juče u objavi na Tviteru “potpunu solidarnost sa pogođenim stanovništvom” i poručila da vlada pažljivo prati događaje i da je spremna da pruži pomoć.
Obilne padavine u Emiliji-Romanji usledile su posle nedelja suše koje su smanjile kapacitet zemljišta da prima vodu čime su pogoršane posledice poplava.
ZRENJANIN – Policija je u septičkoj jami našla telo žene u selu nadomak Zrenjanina.
Naime, u septičkoj jami, u selu na području opštine Nova Crnja, juče je pronađeno telo žene, saznaje portal Zrenjaninski. Telo žene su primetile komšije koje su slučaj odmah prijavile policiji.
Pripadnici Policijske uprave u Zrenjaninu su izašli na lice mesta i obavili uviđaj.
Prema nezvaničnim informacijama, na telu nema povreda koje bi ukazale na neke sumnjive okolnosti, a žena je navodno bila teško bolesna.
Telo je poslato na obdukciju koja će utvrditi tačan uzrok smrti.
Četvorogodišnji dečak iz Hjustona nenamerno je upucao svog jednogodišnjeg brata, nakon što je u kući našao neobezbeđen pištolj.
Jednogodišnji dečak u Teksasu podvrgnut je operaciji nakon što mu je četvorogodišnji brat nenamerno pucao u nogu nakon što je u utorak uveče u njihovoj kući u Hjustonu pronašao neobezbeđen pištolj, saopštile su vlasti.
Šerif okruga Haris Ed Gonzales rekao je na Tviteru da je jednogodišnjak prebačen u bolnicu sa ranom od vatrenog oružja nakon incidenta, ali da se očekuje da će preživeti.
Otac dece rekao je da on nije bio kod kuće u vreme pucnjave, ali majka dece jeste. On je rekao da četvorogodišnjak voli da se igra sa oružjem i verovatno nije znao da je pronašao pravi, koji je pripadao rođaku koji boravi u kući.
Major šerifa okruga Haris Saul Suarez pozvao je vlasnike oružja da pravilno obezbede svoje vatreno oružje od svoje dece tokom konferencije za štampu u utorak.
“Želim da iskoristim ovo vreme da podsetim zajednicu da bude odgovorna kada je u pitanju oružje. Uverite se da ih obezbeđujete, posebno kada su deca u kući”, rekao je Suarez.
U SAD je do sada ove godine bilo najmanje 113 nenamernih pucanja dece u SAD, što je rezultiralo sa 47 smrtnih slučajeva i 68 povređenih. Ovaj incident dolazi samo dva meseca nakon slične slučajne pucnjave u okrugu Haris, gde je trogodišnjakinja ubila svoju četvorogodišnju sestru nakon što je pronašla pištolj svojih roditelja.
Nevreme i jaka kiša juče su napravili velike probleme u saobraćaju u Novom Sadu. Mnogobrojne ulice bile su poplavljene, pa su su vozila i automobili morali da prolaze kroz duboku vodu. Dopisnica Kurira Staša Keneški prenela je sa lica mesta situaciju sa novosadskih ulica.
Ona kaže da su konačno novosadski slivnici uspeli da prime onoliku vodu.
– Moram da vam kažem da sam bila u kolima sat vremena. Prošli smo kroz tri jezera. Bojala sam se da će mi kola stati u tom jezeru. Policija je izbavljala ljude koji su ostali u toj vodi. Značajna je vest da je policija izvadila dve porodilje i na vreme ih prebacila do obližnje bolnice – ispričala je Keneški.
Brat hrabrog Đorđa Pantića, koji je jutros iz poplava koje su pogodile sever Italije spasao bespomoćnu majku i njeno dete, kaže da je Đorđe od njih krio kakva je zapravo situacija u gradu Ćezenu.
Đorđu je na podvigu čestitao i rođeni brat Bogdan, koji živi u Beogradu. Bogdan za Informer kaže da nije ni znao da su u Italiji poplave, a da mu je snimak na kome njegov brat spašava dete poslao kolega sa studija.
– Nisam mogao da verujem svojim očima kada sam video snimak. Pozvao sam odmah majku i ona se iznenadila da nisam znao da su poplave zahvatile Ćezenu. Svi smo ponosni na Đorđa, i otac i majka i ja – kaže ponosni brat ovog hrabrog mladića.
Bilo je u blizini još ljudi koji su imali želju da pomognu ali čitava drama se dešavala ispod njegove terase i on se niti jednog minuta nije dvoumio da krene u pomoć.
– Đorđe je bio najviši, pa mu je bilo najlakše da dođe do deteta, jer nije morao sve vreme da pliva. Jedino su mu dva šahta pravila problem jer su propala u zemlju, ali i njih je uspeo da preskoči i odvede dečaka na bezbedno – navodi Bogdan i još jednom ističe koliko je cela porodica ponosna na njegovog brata.
Poplave u Italiji odnele najmanje osam života
Obilne padavine pogodile su centralne i južne delove Italije. Najteža situacija je u regionu Emilija Romanja, koji se bori sa poplavama od početka maja. U celoj Italiji ukupno je evakuisano oko četiri hiljade ljudi, dok je najmanje osam osoba izgubilo život, a nekoliko ih se vodi kao nestalo. U Čezeni i Forli izlile su se reke Savio i Montone, dok su poplave pogodile i Ričione i Pezaro, u kojima su zatvorene železničke stanice. Bolnica Čekarini u Ričioneu je puna vode, tako da je Hitna pomoć zatvorena, a pacijenti evakuisani i prebačeni u druge bolnice. Škole su zatvorene u mnogim gradovima, a vozovi koji se kreću uz obalu Jadranskog mora blokirani. Vatrogasci i karabinjeri su na terenu i neprekidno pomažu ljudima da izađu iz poplavljenih domova. U mnogim gradovima je nestalo i struje.