Asmin Durdžić priznao je da gaji jake emocije prema Maji Marinković
Asmin Durdžić otvoreno je govorio o osećanjima koje ima prema cimerki Maji Marinković. Kako kaže, ne želi da se dokazuje bilo kome, ali emocije sa njegove strane postoje.
– Spavao sam u svom krevetu, neću ići u izolaciju. Nemam potrebe da dokazujem bilo šta, ne postoje emocije, nema potrebe da dokazujem narodu ništa, sve što sam hteo dokazao sam. Mogu ja da odem, ako ljudi žele, otići ću ujutru, neću progovoriti s njom, ali ne smatram da ima potrebe. Ne zanima me što sam dobio kaznu 10, 20, 30 hiljada evra. Ali više volim da gledam Maju ujutru, jedina žena koju želim da gledam. Prija mi to peckanje s njom, kad ustane ponižava me, mene to baš radi, devojka ima stil za te stvari. Ne zanima me ko šta misli – rekao je Asmin.
Vidi galerijuAsmin Durdžić priznao da je zaljubljen u Maju Marinković Foto: Printscreen YouTube
– U slučaju da tvoja porodica ne podržava ili Taki da ne podrži, šta ćeš da radiš – pitali su voditelji.
– Nema šta da moji ne podržavaju, oni se ne mešaju. Kad bi neko počeo da napada Maju, ne bi stao iza nje, nego ispred nje protiv celog sveta, ali za sad je to samo prijateljski odnos – rekao je Asmin.
Maja: “Prija mi… Peckamo se”
U toku ”Igre istine” u “Eliti”, a Dača Virijević postavio je naredno pitanje Maji Marinković.
– Da li misliš da Staniji smetaju tvoje peckalice sa Asminom? – glasilo je pitanje.
– Pazi, Asmin i ja se samo peckamo i meni to prija, ali nikad neću biti s njim niti nešto raditi. Stanija i ja jesmo dobre, ali nismo najbolje drugarice – rekla je Maja i postavila pitanje Aneli:
– Zbog čega Asmin nije došao u izolaciju? – glasilo je pitanje.
– Doći će on u izolaciju, ali sam ga možda ja ovim odgovorom sad naterala da ne dođe. On ne sme da dođe u izolaciju jer bi opet pričao sa mnom. Mislim da ga Maja ne radi i nije zaljubljen u nju – rekla je Aneli.
– Ispadaš ljubomorna – rekao je Janjuš.
Vidi galerijuMaja Marinković Foto: Boba Nikolić
– Rekla sam mu juče da će samo preko mene mrtve biti sa Majom – rekla je Aneli i postavila pitanje Filipu:
– Kako se osećaš kao favorit za pobedu? – glasilo je pitanje.
– Kakav favorit, tek je prošlo tri meseca – rekao je Filip i postavio pitanje Urošu:
– Kako ste ti i Aneli spustili loptu? – glasilo je pitanje.
– Video sam da je smršala naglo i baš se vidi da nije dobro. Spustio sam loptu s njom kao i Maja, biću tu za nju – rekao je Uroš i postavio pitanje Anastasiji:
– Što si se svađala sa Mićom? – upitao je Uroš.
– Malo se kosimo u nekim stavovima i onda ne ide baš sve kao po loju, ali mi se pomirimo brzo – rekao je Uroš.
Paraćin i čitava Jugoslavija zavijeni su u crno nakon strašne saobraćajne nesreće koja se desila 31. avgusta 1988. kod jezera Jablanica kada je poginulo 32 ljudi, a posebno jeziva su svedočenja prijatelja i rodbine stradalih.
Postoje tragedije koje vreme ne briše, već ih još dublje urezuje u sećanje ljudi i gradova.
Jedna od njih dogodila se 1988. godine, kada se autobus sa radnicima Fabrike štofa iz Paraćina, na povratku iz radničkog odmarališta na moru, nakon sudara sa kamionom survao u hladne dubine Jablaničkog jezera.
Trideset dva života ugašena su u jednom trenutku. Čitave porodice. Komšije. Prijatelji. Kolege. Paraćin je tog dana zanemeo – a bol i sećanje na žrtve nikad nisu nestali.
Ljudi često prolaze kroz život opterećeni svakodnevnim brigama i sitnicama, zaboravljajući koliko je samo postojanje krhko i koliko se, bez naše kontrole, može promeniti u jednom trenutku.
Na Fejsbuk stranici “Istinite priče”, objavljeno je podsećanje na ovu tragediju, ali ono što ostavlja poseban utisak su komentari ljudi koji su ili izgubili nekog svog ili pak za dlaku izbegli smrt.
Tiha svedočenja ljudi koja su pukom srećom odustali od puta ili izgubila nekog svog najbolje opisuju srazmeru ove tragedije.
– Radnici Fabrike štofa u Paraćinu su se 1988. vraćali autobusom iz radničkog odmarališta na moru. Na putu kraj Jablaničkog jezera iz suprotnog pravca je neoprezni vozač kamiona izazvao sudar te se autobus sa putnicima survao u jezero. Trideset dve žrtve, uglavnom čitave porodice su epilog ove velike tragedije koja je zadesila porodice poginulih, građane Paraćina i cele države. Slava im! – navodi se na stranici “Istinite priče”, a ispod objave samo su se nizali komentari.
– Bog mi je svedok – piše.
– Jedva sam odgovorila sestru koja je navaljivala da idemo i vodimo njenu decu, moje sestriće. Svega mi na svetu. Kad se to desilo, ona je išla na sahranu, a ja sam plakala na sav glas – šta je moglo da nam se desi.
U tim rečenicama stane ceo jedan život koji je mogao da nestane. Jedna odluka – granica između života i smrti.
Katarina se seća slike koju Paraćin nikada neće izbrisati:
– Svi kovčezi ispred Hale sportova. Imala sam 13 godina. Moja drugarica iz detinjstva je preživela jer su je baka i deka uspeli izbaviti iz potopljenog autobusa. Oni nisu.
Neki su preživeli – ali sa sećanjima koja ne blede. Drugi nisu otišli, ali su zauvek ostali deca tog grada.
U samo jednoj rečenici svedoči se o sudbini:
“Tri dana pre puta roditelji otkažu i odemo za Grčku…”
Tri dana…
Jedna žena, danas u osmoj deceniji života, govori bez velikih reči, ali sa težinom koja boli:
– Toplica Savić sa suprugom i dvoje male dece – prve komšije. Devojka Jasmina iz komšiluka. Svi mladi, nedužni. Kada sam tog jutra otišla na posao, taj prizor ne mogu da zaboravim. I danas svakodnevno prolazim pored njihovog dvorišta.
Pevač Aleksandar Misojčić, poznatiji kao Xander, doživeo je saobraćajnu nezgodu dok se vraćao iz Hrvatske ka Srbiji posle nastupa.
– Vraćali smo se sa svirke kad mi je na jednoj krivini auto proklizao. Udario sam u bankinu i sleteo u kanal dole. Srećom, svi smo dobro. Naravno da smo se uplašili, ali najvažnije je da smo zdravi i nepovređeni – izjavio je Xander za medije.Simona Zagorova, Aleksandar Misojčić Xander / Izvor: ATAImages/Antonio Ahel
Na automobilu je nastala veća materijalna šteta, ali pevač posebno ističe da je najbitnije što su on i njegove kolege dobro i da je to jedino što trenutno zaista znači.
Podsetimo, prošlog decembra Xander je bio u centru pažnje i zbog nesvakidašnjeg incidenta na graničnom prelazu sa pevačicom Gogom Sekulić.
Tada su oboje zadržani od strane hrvatske policije nakon što ih je navigacija navela na neaktivni prelaz. Došlo je do nesporazuma prilikom ulaska u Hrvatsku, zbog čega je Xander nakratko uhapšen.
Dve osobe, od toga jedno sedmogodišnje dete, teško su povređeni u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u selu Radobić kod Mionice.
Kako smo ranije preneli, osoba koja je sedela na suvozačevom mestu (44) zadobila je lakše povrede, vozač automobila (47) iz Pančeva i sedmogodišnje dete životno su ugroženi.
Do nezgode je došlo kada je vozač zbog, kako se pretpostavlja, neprilagođene brzine i klizavog kolovoza sleteo u kanal i prevrnuo se na krov.
Dr Leković otkrio je informacije o zdravstvenom stanju porodice povređene u nezgodi koja se sinoć dogodila na putu Divci-Mionica. Dečak (7) teško je povređen, a njegovi roditelji prevezeni su na VMA.
– Majka je zadobila prelome donjih ekstremiteta, prelom noge, a otac je dobio ozbiljne, teške povrede glave i primljen je u našu jedinicu intenzivne nege radi daljeg lečenja – kazao je doktor za RTS.
Odlazak Halida Bešlića: Gubitak koji se osjeća širom Balkana
Smrt Halida Bešlića, jednog od najomiljenijih muzičara na Balkanu, označila je gubitak koji se teško može sagledati. Ova tužna vijest odjeknula je poput groma kroz sve sfere društva, ostavljajući za sobom duboku tugu i žaljenje. Halidova muzika nije bila samo niz melodija; ona je predstavljala snažne životne priče, emocionalne refleksije ljubavi i nade, koje su se utkale u život mnogih generacija. Njegov doprinos muzičkoj sceni Balkana bio je toliko značajan da se može smatrati neizbrisivim dijelom kulturne baštine ovog regiona.
Na dan njegove sahrane, 13. oktobra, ulice Sarajeva ispunile su se ljudima koji su došli da odaju počast svom voljenom umjetniku. Više od 100.000 ljudi okupilo se na ovom emotivnom događaju, a svaka suza koja je prolivena nosila je težinu gubitka, ali i izraz zahvalnosti za sve što je Halid učinio kroz svoju karijeru. Atmosfera je bila jedinstvena, mješavina tuge, ponosa i kolektivne nostalgije, dok su se zagušujući tonovi njegovih najpoznatijih pjesama preplavili sjećanjima na nezaboravne trenutke s koncerata koje je pružao. Ljudi svih generacija, od mladih tinejdžera do starijih građana, okupili su se da proslave njegov život i doprinos muzici.
Emocionalna povezanost s publikom
Tokom svoje izvanredne karijere, Halid Bešlić izgradio je duboku emotivnu vezu sa svojom publikom. Njegove pjesme su se pjevale na vjenčanjima, okupljanjima, ali i u trenucima tuge. Njegov glas, topao i pun emocija, imao je nevjerojatnu sposobnost da poveže ljude bez obzira na njihove razlike. Muzika Halida Bešlića bila je most koji je spajao generacije, kulture i različite životne priče. Njegova muzika nije samo zabavljala; ona je doticala duše, donoseći utjehu i snagu, čime je postao neizostavni dio identiteta Balkana.
Halidova sposobnost da prenese emocije kroz svoje stihove učinila ga je omiljenim izvođačem različitih generacija, a njegove pjesme su postale soundtrack života mnogih. Svaka Halidova pjesma nosi posebnu poruku, a pjesme poput “Miljacka” evociraju sjećanja na mladalačke dane, dok “Prvi poljubac” pričaju o nevinim ljubavnim pričama. Ove melodije ne samo da su se slušale, već su se i osjećale, ostavljajući snažan utisak na slušatelje, koji su u njima pronalazili utjehu i inspiraciju u različitim životnim situacijama. Njegove emotivne balade su često bile prva asocijacija na ljubavne trenutke, a mnogi su ih koristili kao svoje lične himne u trenucima sreće ili tuge.
Halidov uticaj na društvo
Na dan komemoracije, izjava njegovog bliskog prijatelja Halida Muslimovića potresla je javnost. Muslimović je istakao važnost pravovremene medicinske pomoći, sugerirajući da bi Halidovo stanje moglo biti spašeno da su zdravstveni sistemi bili efikasniji. Ove teške riječi otvorile su važne diskusije o sigurnosti i dobrobiti umjetnika, ukazujući na nepravdu koju mnogi u ovoj profesiji često osjećaju. “Život pjevača jeftin je prodat,” kazao je Muslimović, naglašavajući potrebu za promjenama u načinu na koji društvo percipira i vrednuje rad umjetnika. Njegove riječi su podstakle razgovore o društvenim i političkim promjenama koje su neophodne za poboljšanje uslova rada svih umjetnika.
Uloga umjetnika u društvu ne može biti podcijenjena, a Halidov slučaj naglašava važnost brige za one koji nas usrećuju svojom muzikom. Njegovo bogato muzičko nasljeđe, koje obuhvata hitove poput “Romanija” i “Ja bez tebe ne mogu da živim”, postalo je dio kolektivne memorije. Halidova skromnost, bez obzira na uspjeh, ostavlja snažnu poruku o ljubavi i međusobnom poštovanju koja će trajati kroz generacije. Njegovi koncerti nisu bili samo muzički događaji; to su bili proslavi života, ljubavi i tradicije, gdje su se okupljali ljudi različitih pozadina kako bi zajedno uživali u njegovim pjesmama.
Halid Bešlić: Legenda koja će vječno trajati
Halid Bešlić je ostao na zemlji i blizak svojim fanovima i u trenucima svoje najveće slave. Njegovi nastupi su oduvijek bili nezaboravni, ispunjeni emocijama koje su se mogle osjetiti u svakom tonu njegovog glasa. Tokom godina, održavao je blisku povezanost sa svojom publikom putem društvenih mreža, gdje je često dijelio svoje misli, uspomene i planove za budućnost. Njegova sposobnost da stvara i održava ovu vezu dodatno je učvrstila njegov status kao jednog od najvećih muzičara Balkana. Na društvenim mrežama, Halid je redovno komunicirao s obožavateljima, dijeleći trenutke iz svog života i inspiraciju koja ga pokreće.
Na kraju, Halid Bešlić ostaje simbol zajedništva, kulture i ljudskosti. Njegova muzika povezuje prošlost s sadašnjošću, tradiciju s modernim vremenima. U vremenu kada se često zaboravljaju prave vrijednosti, Halid će zauvijek ostati prisutan u srcima onih koji su osjetili njegovu energiju i strast. Njegov život možda je završio, ali njegov duh živi kroz svaku pjesmu koju pjevamo. Njegove riječi i melodije će nastaviti inspirisati buduće generacije, pozivajući ih da cijene ljubav i život.
Halid Bešlić nije samo pjevač; on je legenda čije nasljeđe neće biti mjerljivo brojem prodatih albuma, već ljubavlju koju je širio i emocijama koje je donosio svakom svom obožavatelju. Njegov utjecaj će trajati vječno, a mi ćemo ga pamtiti s ljubavlju koju je zaslužio, svjesni da je ostavio neizbrisiv trag u muzičkom svetu Balkana. Njegova muzika će nastaviti živjeti, a s njom i sjećanje na izvanrednog umjetnika čiji su hitovi oblikovali identitet cijelog regiona.
Svi se sjećamo popularne humoristične serije Selo gori a baba se češlja. Serija je prestala sa emitovanjem ne tako davno, 2017. godine a scene humora koje smo gledali tokom emitovanja vjerovatno će nam ostati zauvijek urezana u sjećanja.
Odlazak glumačkog velikana: Sjećanje na Dobricu Agatonovića Agu
Dobrica Agatonović Aga, istaknuti glumac čija je karijera obilježila pozorišnu i televizijsku scenu bivše Jugoslavije, napustio nas je, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag u svijetu umjetnosti. Rođen 1942.
godine u Blacu, malom mjestu u Srbiji, Aga je od malih nogu pokazivao sklonost ka umjetnosti, što ga je odvelo na put kojim je stigao do najvećih glumačkih pozornica. Njegova posvećenost glumi i talent za izražavanje emocija kroz scenske nastupe ostavili su dubok utisak na publiku i kolege.
Nakon završetka Glumačke škole u Novom Sadu, Agatonović je započeo svoju profesionalnu karijeru u Vršcu, gdje je proveo jednu godinu prije nego što se preselio u Banja Luku. Banja Luka je postala njegov drugi dom, a Narodno pozorište Republike Srpske mjesto gdje je ostvario većinu svojih nezaboravnih uloga. Od 1968.
pa sve do 2006. godine, bio je stalni član ansambla, čineći ga jednim od najistaknutijih imena na toj sceni. Njegov glumački opus bio je raznolik i bogat, obuhvatajući širok spektar uloga od dramatičnih do komičnih.
Agatonovićeva sposobnost da podjednako uvjerljivo prenese teške dramske emocije kao i da nasmije publiku svojom komedijom, učinila ga je omiljenim među gledateljima. Njegov rad nije prošao nezapaženo ni među stručnjacima, pa je tokom svoje karijere osvojio brojne nagrade i priznanja, uključujući prestižnu Aprilska nagradu grada Banje Luke.
Ova nagrada je samo još jedna potvrda njegovog značajnog doprinosa kulturnoj sceni grada. Osim toga, njegovo zalaganje za umjetnost bilo je evidentno kroz njegov rad s mladim glumcima, kojima je često bio mentor i uzor.
Pored pozorišnog rada, Agatonović je bio aktivan i u svijetu filma i televizije. Njegova filmska karijera uključuje projekte poput “Dan duži od godine” (1971) i “Doktor Mladen” (1975), koji su ostali zapaženi zbog njegove sposobnosti da se transformiše u različite likove.
Na televiziji, zapažene uloge ostvario je u serijama i filmovima kao što su “Morava”, “Misija majora Athertona”, “Goli život” i “Žene, ljudi i sve ostalo”.
Ipak, domaća publika će ga se najviše sjećati po ulozi Deke Uzelca u popularnoj seriji “Selo gori, a baba se češlja”, gdje je njegova izvedba bila posebno hvaljena zbog topline i autentičnosti.
Dobrica Agatonović Aga bio je glumac koji je svojim likovima davao iskrenost i dubinu, čineći svaku izvedbu posebnim doživljajem. Njegove kolege pamte ga po skromnosti, profesionalizmu i izuzetnom duhu, dok će ga publika pamtiti po osmijehu, toplini i sposobnosti da u svakom liku pronađe nešto univerzalno i prepoznatljivo.
Njegov utjecaj na kulturnu scenu Banje Luke i šire ostaje neprocjenjiv, a njegov rad nastavlja inspirisati nove generacije umjetnika. **Uvijek će ostati u pamćenju kao osoba koja je živjela za umjetnost i koja je svakom liku donijela nešto posebno.**
Odlazak Dobrice Agatonovića Age predstavlja kraj jedne ere, ali ujedno i početak neizbrisivog naslijeđa koje će živjeti kroz njegova djela i sjećanja svih koji su ga gledali i cijenili. Sahrana će se održati u ponedjeljak, 8.
septembra, u 13 sati u njegovom rodnom Blacu, čime će se zatvoriti jedno veliko životno poglavlje jednog od najvećih glumačkih talenata našeg vremena. Njegova sposobnost da spoji ozbiljnost drame i lakoću komedije, ostaje uzor i inspiracija svima koji nastoje slijediti njegovu umjetničku stazu.
Duboko ukorijenjen u kulturi regije, Agatonović je također poznat po svojoj filantropskoj ulozi u zajednici. Sudjelovao je u brojnim humanitarnim projektima, često koristeći svoj status i uticaj da bi pomogao onima u potrebi. Njegov rad u zajednici odražava njegovu vjeru u moć umjetnosti kao sredstva za društvenu promjenu.
U svijetu u kojem su pravi uzori rijetkost, Dobrica Agatonović Aga ostavlja naslijeđe koje nadilazi samo njegovo umjetničko djelovanje, pokazujući kako jedan život može uticati na mnoge.
“Selo gori, a baba se češlja” – fenomen jedne serije
Malo je televizijskih ostvarenja koja su uspjela da tako snažno oboje jedno vrijeme i generacije gledalaca kao što je to uradila serija “Selo gori, a baba se češlja”. Ona nije bila samo još jedan projekat za popunjavanje televizijskog programa – postala je pravi društveni događaj, tema razgovora na pijacama, u kafanama, u kućama i na radnim mjestima. Serija je uspjela da spoji humor, životnu filozofiju, dramu i tradiciju, pa su je podjednako voljeli i stariji i mlađi.
Ideja i nastanak
Autor serije bio je poznati glumac i reditelj Radoš Bajić, koji je ujedno tumačio i glavnog junaka Dragoslava. Ideja je nastala iz potrebe da se prikaže srpsko selo i život običnog čovjeka u njemu – sa svim problemima, radostima, tugama i komičnim situacijama. Bajić je želio da oživi duh srpske seoske zajednice, koja je polako nestajala pred naletom modernizacije i urbanizacije. Serija je počela sa emitovanjem 2007. godine i ubrzo postala najgledanija u regionu.
Radnja i tematski okvir
Radnja je smještena u idilično selo u Šumadiji, u kome glavnu riječ vodi domaćin Dragoslav. On je stub porodice i zajednice, čovjek koji pokušava da očuva moralne vrijednosti i tradiciju, ali i da se izbori sa problemima koje donosi savremeno doba – od ekonomske krize, preko odlaska mladih u gradove, do političkih previranja i sukoba među seljacima.
Serija kombinuje svakodnevne događaje: svadbe, sahrane, slave, izbori, porodične svađe i pomirenja. Upravo u toj jednostavnosti i prepoznavanju gledalci su nalazili sebe, svoje roditelje i komšije.
Likovi i glumačka ekipa
Pored Radoša Bajića, serija je okupila impresivnu glumačku ekipu. Tu su bili:
Milena Vasić kao Dragoslavljeva supruga, stub porodice i žena koja balansira između tradicije i moderne svakodnevnice.
Dragomir Bojanić Gidra je prvobitno bio planiran za jednu od važnijih uloga, ali zbog njegove smrti uloga je povjerena drugima.
Vlastimir Đuza Stojiljković, legenda jugoslovenskog glumišta, donio je poseban šarm seriji.
Milan Vasić kao sin koji balansira između želje da ostane u selu i potrebe da pronađe bolji život u gradu.
Pored njih, niz sjajnih glumaca i glumica, od starijih bardova do mladih talenata, obogatili su ovu seriju i učinili je nezaboravnom.
Likovi su bili jednostavni, ali istovremeno kompleksni jer su odražavali tipične karaktere sa sela – od domaćina i vrijedne domaćice, preko vječnog šaljivdžije, pa sve do lokalnog političara i sveštenika.
Humor i emocija
Ono što je seriju izdvajalo jeste savršeni balans između humora i emocije. U jednoj epizodi gledalac bi se smijao do suza situacijama u kojima se seljaci dovijaju kako da prežive ili nadmudre jedni druge, dok bi već u sljedećoj bio ganut porodičnim tragedijama ili dirnut mudrim životnim rečenicama glavnog junaka.
Mnoge replike postale su antologijske i ušle u svakodnevni govor. Ljudi su ih citirali na ulici, u kafanama, na društvenim mrežama. Serija je na neki način postala kolektivno ogledalo društva.
Popularnost i gledanost
U periodu prikazivanja, “Selo gori, a baba se češlja” bila je najgledanija serija u Srbiji, ali i u regionu. Milioni gledalaca pratili su svaku epizodu. Nije bila rijetkost da sela i gradovi opuste kada se serija emituje – svi su sjedili pred televizorima.
Poseban doprinos popularnosti dali su i likovi koji su gosti dolazili u seriju – glumci, pjevači, pa čak i političari. Serija je prelazila granicu fikcije i postajala prostor u kojem se ogledalo i društvo.
Društveni i kulturni značaj
Serija nije bila samo zabava. Ona je otvorila i mnoga pitanja – o opstanku sela, o odlasku mladih, o odnosu tradicije i modernog života, o moralu i pravim vrijednostima. Mnogi kritičari isticali su da je Bajić kroz humor i svakodnevne priče prikazao ozbiljne probleme društva.
U isto vrijeme, serija je bila i nostalgična – podsjećala je starije generacije na djetinjstvo i život na selu, dok je mlađima pokazivala slike jednog vremena koje nestaje.
Kontroverze i kritike
Naravno, serija nije prošla bez kritika. Neki su joj zamjerali što previše idealizuje selo, drugi što povremeno ulazi u politiku. Međutim, i oni koji su kritikovali priznavali su da je serija imala ogromnu gledanost i uticaj.
Nasljeđe i trajanje
Serija se emitovala u nekoliko sezona i snimljeno je preko stotinu epizoda. Kasnije je snimljen i igrani film po motivima serije. Do danas se reprizira na raznim televizijama i uvijek nalazi svoju publiku.
Njeno nasljeđe je ogromno – ona je pokazala da domaće serije itekako mogu privući gledaoce ako su rađene srcem, sa dobrom pričom i sjajnom glumačkom postavom.
Od početka 2026. godine zdravstveni sistem Srbije ulazi u novo digitalno doba. Uvođenjem elektronskog kartona i ličnog zdravstvenog broja, građani će imati brži, sigurniji i jednostavniji pristup svim svojim medicinskim podacima. Ova odluka označava jedan od najvećih koraka ka modernizaciji zdravstvene administracije i jačanju povjerenja između pacijenata i zdravstvenih institucija.
Novi sistem za savremeno zdravstvo
Prema novom pravilniku koji stupa na snagu 1. januara 2026. godine, svaka osoba dobit će svoj lični zdravstveni broj (LZB) koji će služiti kao jedinstveni identifikator unutar digitalnog sistema. Ovaj broj automatski se dodjeljuje svakom građaninu, čime se ukida potreba za ručnim unosom ili različitim oblicima registracije u svakoj zdravstvenoj ustanovi.
Najvažniji element novog sistema je elektronski medicinski dosije, poznat kao e-karton, koji će objediniti sve zdravstvene podatke pacijenta – bez obzira na to da li je pregled ili liječenje obavljeno u državnoj ili privatnoj ustanovi. Time se stvara jedinstvena baza podataka koja omogućava ljekarima bolji uvid u zdravstvenu istoriju pacijenta, a građanima olakšava pristup informacijama o njihovom zdravlju.
Koje podatke sadrži e-karton?
E-karton će sadržavati sve ključne medicinske i administrativne informacije – od osnovnih ličnih podataka do detalja o osiguranju i medicinskim tretmanima. Tu spadaju ime, prezime, pol, datum rođenja, adresa, zanimanje, ali i podaci o statusu zdravstvenog osiguranja, izabranom ljekaru, vakcinacijama i donorskoj kartici.
Zdravstvene ustanove, i javne i privatne, imaće zakonsku obavezu da sve nove podatke unose elektronski u sistem, u skladu sa propisima o elektronskoj upravi i zaštiti privatnosti. Ovaj pristup garantuje da će podaci biti tačni, ažurni i dostupni u realnom vremenu, što je posebno važno u hitnim slučajevima.
Pristup podacima pod strogom kontrolom
Poseban akcenat stavljen je na zaštitu ličnih podataka i pravo pacijenata na privatnost. Pristup e-kartonu biće strogo ograničen i dozvoljen samo onima koji imaju zakonsko ovlaštenje. Pacijenti će svoje zdravstvene informacije moći pregledati putem Portala Ministarstva zdravlja ili preko nacionalne platforme za elektronsku identifikaciju (eID).
Osim pacijenta, uvid u podatke imat će samo ovlašćeni zdravstveni radnici i saradnici, dok treća lica mogu pristupiti informacijama isključivo uz pismenu saglasnost pacijenta i nadzor zdravstvene ustanove. Svaki neovlašteni pristup biće prijavljen nadležnim organima, a sistem uključuje mehanizme za nadzor, reviziju i evidenciju svih pristupa.
Ažuriranje informacija u realnom vremenu
Jedna od ključnih prednosti novog sistema je obaveza zdravstvenih ustanova da sve podatke ažuriraju u roku od 24 sata nakon pružene usluge. To znači da će ljekari u svakom trenutku imati pristup najnovijim informacijama o pacijentu, što značajno poboljšava kontinuitet liječenja i smanjuje rizik od grešaka.
Na primjer, ako pacijent obavi laboratorijski test u privatnoj klinici, rezultati će automatski biti dostupni i u državnoj bolnici u kojoj se eventualno liječi. Time se izbjegava nepotrebno ponavljanje analiza i gubitak vremena.
Prednosti za pacijente i zdravstvene radnike
Digitalizacija zdravstvenih podataka donosi brojne koristi – ne samo za pacijente, već i za zdravstvene radnike. Građani će moći u svakom trenutku pregledati svoju medicinsku istoriju, pratiti terapije, vakcinacije i nalaze, dok će ljekari imati cjelovit pregled zdravstvenog stanja pacijenta, što olakšava dijagnozu i liječenje.
Ovaj sistem omogućava i bolju koordinaciju između zdravstvenih ustanova, jer će podaci biti dostupni u jedinstvenoj digitalnoj formi. Na taj način se smanjuje administrativni teret, a povećava efikasnost zdravstvene službe.
Transparentnost i sigurnost na prvom mjestu
Uvođenje e-kartona ima za cilj da poveća transparentnost zdravstvenog sistema i poveća povjerenje građana. Pacijenti više neće morati da nose fascikle s papirnim nalazima, niti da ponovo objašnjavaju svoju istoriju bolesti svakom novom ljekaru.
Sistem će biti u skladu sa zakonima o zaštiti podataka o ličnosti i evropskim standardima sigurnosti, čime se garantuje visoka razina zaštite osjetljivih informacija.Uvođenje elektronskog kartona i ličnog zdravstvenog broja od 2026. godine označava veliki iskorak ka modernizaciji zdravstvenog sistema Srbije.
Ovaj sistem donosi više sigurnosti, preciznosti i efikasnosti, uz poštovanje prava pacijenata na privatnost. U vremenu kada digitalna transformacija postaje neizbježna, novi model zdravstva otvara vrata jednostavnijoj komunikaciji između građana i medicinskih ustanova – stvarajući osnovu za zdravije, transparentnije i savremenije društvo.
Tea Tairović, popularna srpska pop-folk pjevačica iz Novog Sada, već godinama plijeni pažnju svojim hitovima, plesnim nastupima i harizmatičnim prisustvom. Rođena 26. aprila 1996. godine, Tea je često nazivana “balkanskom Šakirom” – ali i pored muzičke karijere, ovih dana je u središtu pažnje zbog privatne, izuzetno emotivne prekretnice.
Nedavno je Tea zakoračila u brak sa dugogodišnjim partnerom Ivanom Vardajem. Njihovo vjenčanje nije bilo tek obična ceremonija, već pažljivo osmišljen događaj pun emocija, topline i elegancije. Slavljen je u bajkovitom ambijentu “Baron Kaštela” na Ribarskom ostrvu, u vlasništvu modnog dizajnera Mladena Milivojevića.
Svečanost uz pogled na Dunav, bogate cvjetne aranžmane i lampione bila je intimna – oko 120 najbližih gostiju prisustvovalo je trenutku kada je Tea, u glamuroznoj vjenčanici, izgovorila sudbonosno “da”.
Otac koji vodi – i suze koje govore više od riječi
Jedan od najemotivnijih trenutaka dogodio se kada je Teu do oltara dopratio njen otac, slikar Zoran Tairović. Njegove suze i ponos na licu ostavili su dubok utisak na sve prisutne. Taj prizor pokazao je snagu porodične povezanosti i značaj podrške kroz životne promjene.
Stil kao izraz duše
Tea je zablistala u unikatnoj vjenčanici ukrašenoj kristalima, kreaciji dizajnera Bojana Petrovića. Haljina je istovremeno odražavala sofisticiranost i art duh koji Tea njeguje. Ivan je nosio klasični crni smoking s leptir-mašnom – elegantan i odmjeren, u savršenom skladu s tonom događaja.
Muzika, običaji i duh Balkana
Iako je slavlje bilo moderno, par nije zaboravio ni balkansku tradiciju. Muzika uživo, plesovi i simbolični običaji učinili su da svadba bude prožeta dušom prostora kojem pripadaju. To nije bila produkcija – to je bila emocija.
Brak da, medeni mjesec – još ne
Uprkos bajkovitoj atmosferi, medeni mjesec je odgođen. Tea se odmah nakon svadbe vratila poslovnim obavezama – nastupi su čekali, a Ivan ju je podržao u toj odluci. Time su pokazali da njihovo partnerstvo nije zasnovano na iluziji, već na uzajamnoj podršci i razumijevanju.
Novo prezime, stari identitet
Tea je simbolično preuzela muževljevo prezime, te se sada zvanično predstavlja kao Tea Tairović Vardaj. Na sceni ostaje Tea Tairović – spoj profesionalnog identiteta i lične transformacije.
Ljubav kao temelj, a ne pozornica
Brak s Ivanom ne predstavlja raskošni spektakl, već potvrdu autentične povezanosti. Bez pretjerivanja, bez javnog spektakla, njihova priča ostavlja dojam nečeg što traje. Par poručuje da ljubav ne mora biti glasna da bi bila snažna – dovoljno je da bude iskrena.
Zaključak: Tea i Ivan kao primjer modernog sklada
Njihova priča inspiriše – jer podsjeća da je prava ljubav moguća, čak i u svijetu brzih veza i površnih senzacija. Poštovanje, uzajamna podrška i zajednički ciljevi temelj su njihove veze.
Tea Tairović Vardaj i njen suprug pokazuju da moderni brak ne mora da izgubi ni tradiciju ni dušu. On može biti upravo ono što su oni izabrali – iskren, dostojanstven, i potpuno njihov.
Vladimir i Miljana Kecmanović, roditelji dečaka ubice koji je 3. maja 2023. u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” ubio devetoro vršnjaka i radnika obezbeđenja, početkom naredne godine ponovo će sesti na optuženičku klupu Višeg suda u Beogradu, ali će postupak voditi novi sudija. Podsetimo, presudu kojom je Vladimir Kecmanović bio osuđen na 14 i po, a Miljana Kecmanović na tri godine zatvora, ukinuo je Apelacioni sud i naložio novo suđenje.
Kosta Kecmanović priča kako će napisati knjigu o svom životu, saznaje Republika.rs
Kosta Kecmanović se ponaša kao da se masakr u OŠ “Vladislav Ribnikar” nije ni desio! Kako otkriva naš izvor iz ustanove u kojoj je zatvoren, on je pokazao interesovanje za pisanje nakon što mu je majka poklonila knjigu, a koju čita dok vreme provodi pod specijalnim nadzorom policajaca unutar sobe i onih ispred zdravstvene ustanove.
Kosta šetajući po sobi konstantno ponavlja.
– Knjiga koju ću napisati opisaće sve što se izdešavalo u mom životu! Kažu da sam car, a ova knjiga će sve te ljude zanimati, a zaradiću milione jer me ljudi vole! Zašto ne bi znali sve? Napisaću je tako dobro da će svima biti intresatna – ponavlja Kosta Kecmanović.
Kako kaže izvor blizak istrazi, već par dana Kecmanović sklapa kockice kako da napiše vid svoje autobiografije.
– Neprekidno priča da će napisati knjigu koja će se odnositi na njegov život od ranog detinjstva pa do današnjeg dana. Govori kako će to biti obimno delo. Priča da će detaljno opisati sve i navesti razloge koje su ga naveli da počini ono što je uradio 3. maja – objašnjava nam obavešteni izvor blizak istrazi.
Iako informacije skoro da ne mogu da stignu do dečaka čiji je zločin zaprepastio svet Kosta je saznao da su istražni organi blokirali svu pokretnu i nepokretnu imovinu koja pripada njegovim roditeljima. Saznao je da su Vladimiru Kecmanoviću blokirani računi.
– Do njega je stigla informacija da su im sve zaplenili. Nije komentarisao ta saznja. Sada je preokupiran razmišljanjem o knjizi, a o tome razmišlja sa velikom radošću. Ne pokazuje da mu je bilo šta bitnije u ovom trenutku – navodi naš izvor upoznat sa istragom.
Kako poručuje da će zgrnuti milione objavljivanjem i prodajom knjige, veruje se da razmišlja o tome kako da obezbedi sopstvenu budućnost, jer od sada ne može da računa na finansijsku pomoć roditelja.
Da podsetimo, Viši sud u Beogradu doneo je novo rešenje kojim je odredio privremenu meru zabrane prodaje ili stavljanja hipoteke na nepokretnosti u Nišu, Paraćinu i Beogradu za koje je utvrđeno da su u vlasništvu ili suvlasništvu Miljane K. majke Koste K. koji je 3. maja ubio devet učenika i čuvara OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru.
Otac i majka dečaka-ubice pokušali su da se “reše” imovine tako što su imali plan da je prepišu, odnosno poklone rođacima. Ubrzo nakon toga, majka dečaka ubice napravila je novi korak – pokušala je da napusti zemlju međutim, policija ju je tu zaustavila.
Pošto su se pojavile spekulacije da bi porodica ili makar njen deo u jednom trenutku mogao da se preseli u inostranstvo, pre nekoliko dana zaustavljene su majka i sestra dečaka-ubice koje su pokušale da napuste Srbiju.
Majka dečaka-ubice pokušala je da ode iz zemlje sa ćerkom preko graničnog prelaza Prohor-Pčinjski, međutim, policija ju je tu zadržala.
Nakon saslušanja ona je puštena na slobodu, a prema rečima advokata Nikole Ristovića, ukoliko se protiv nekog lica prikupljaju pojedine dokazne radnje kako bi se utvrdilo da li se stiču elementi krivičnog dela – zapuštanje i zlostavljanje maloletnog lica, nema razloga da ta osoba, protiv koje se prikupljaju pojedine dokazne radnje, ne može da napusti zemlju.
Viši sud u Beogradu usvojio je predlog članova porodice ubijenih u masakru u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” da se sav novac kojim raspolaže otac dečaka-ubice sa Vračara prenese u depozit javnog izvršitelja.
Istovremeno, sud je naložio Narodnoj banci Srbije da izvrši transfer novca kako je naloženo. Novac će do visine imovinsko-pravnih zahteva oštećenih (članova porodice ubijenih) biti u depozitu javnog izvršitelja, gde će se čuvati do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka.
– Od novog sudije koji će dobiti predmet zavisi kako će se odvijati postupak. Inače, predmet će biti dodeljen novom sudiji, s obzirom na to da je sudija koji je presudio prvi put godišnjim rasporedom sudija prebačen u Posebno odeljenje za organizovani kriminal – objašnjava sagovornik Kurira.
Prema njegovim rečima, iako je Apelacioni sud u Beogadu dao naloge koji dokazi treba da se razmotre ponovo i među njima nije saslušanje dečaka ubice, to ne znači da on zasigurno neće biti ispitivan ponovo.
Roditelji i dečak ubica Foto: Privatna Arhiva, Petar Aleksić, Zorana Jevtić
– Naime, s ozbirom da je reč o novom sudiji, koji nije učestvovao u ovom sudskom postupku, on može da odluči da sve dokaze koji su već izvođeni izvede ponovo, kako bi se neposredno upoznao sa njima, a to znači i saslušanje maloletnog svedoka. S druge strane, sudija može da odluči i da taj iskaz, kao i iskaz druge dece koja su već ispitivana pročita, kako se ona ne bi ponovo traumatizovala prolazeći kroz sve detalje 3. maja 2023. – objašnjava naš sagovornik iz pravosuđa.
Na samom početku, sudija će morati kako kaže, da donese još jednu važnu odluku, a to je da li će suđenje kao tokom prvog postupka biti zatvoreno za javnost zbog zaštite interesa maloletnih oštećenih, ili će ipak ovog puta javnost moći da prisustvuje. Podsetimo, prvo suđenje Vladimiru i MIljani Kecmanović na predlog tužilaštva, koji je prihvatilo sudsko veće, bilo je zatvoreno za javnost. Javno je objavljena samo presuda kojom su roditelji dečaka ubice oglašeni krivim.
Vladimira Kecmanovića, podsetimo, Više javno tužilaštvo u Beogradu sumnjiči za teško delo protiv opšte sigurnosti i krivično dela zapuštanje i zlostavljanje maloletnog lica, dok je Miljana Kecmanović optužena za izvršenja krivičnog dela zapuštanje i zlostavljanje maloletnog lica.
– Oni će ponovo imati priliku da se izjasne na optužbe, i ukoliko žele, ponovo svoju odbranu ili eventulano odgovore na pitanja učesnika u postupku – kaže sagovornik Kurira i podseća da su roditelji dečaka ubice tokom prvog suđenja negirali krivicu, tvrdeći da “nisu krivi za ono što je njihov sin učinio”, i da su “dobri i brižni roditelji”, ali da su odbijali da odgovaraju na pitanja glavnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Beogradu i dvojice tužilaca koji su zastupali optužnicu. Sagovornici upućeni u postupak, ispričali su ranije za Kurir da su roditelji maloletnog ubice sebe pokušavali da predstave kao žrtve u sudnici.
OŠ Vladislav Ribnikar Foto: Nenad Kostić
Kao svedok tokom postupka, ispitivan je i njihov maloletni sin, koji je priznao da je ubio vršnjake i radnika obezbeđenja škole, ali protiv njega nije vođen postupak jer u to vreme nije imao navršenih 14 godina.
– I otac i majka su tokom postupka negirali sve navode optužnice, tvrdeći da su oni bili “ugledna i normalna porodica”, da su deci pokušavali da usade prave vrednosti, sina vodili na brojne aktivnosti i učili ga da bude “dobar čovek”. Međutim, jedan od ključnih dokaza protiv njih je bio upravo svedočenje sina. On je saslušan prvi put tokom istrage, a potom i na glavnom pretresu, kada je jedini put na kratko i izveden iz klinike u kojoj boravi od 3. maja 2023. godine – podseća izvor Kurira.Vladimir Kecmanović u pritvoru, majka se brani sa slobode
Vladimir Kecmanović, podstimo, uhapšen je na dan kada je njegov sin počinio masakr i od tada je u pritvoru, koji mu je poslednji put produžen pre tačno mesec dana. Miljana Kecmanović se brani sa slobode, ali joj je izrečena mera zabrane sastajanja i komuniciranja sa sinom koji je od 3. maja 2023. u specijalizovanoj zdravstvenoj ustanovi.
Prema nezvaničnim informacijama, on je pred sudom detaljno opisao kako ga je otac vodio u streljanu i kako je učio da puca u “pokretne mete i koncentrične krugove”, govorio je da je “otac bio ponosan na njega zbog toga što je dobro gađao” kao i da je nekoliko dana pre stravičnog masakra pekrio kameru u stanu i uzeo kutiju u kojoj je otac čuvao oružje. Kobnog dana, spakovao je pištolje i krenuo u krvavi pohod “u nameri da iskorti svu municiju jer su mu meta bili generalno učenici sedmog razreda”.
Dečak ubica je navodno detaljno govorio o tome da je ga je otac vodio u streljanu i učio da puca “kako bi se zbližili”, da ga je jednom nazvao “psihopatom” i da kobnog dana sigurno ne bi pucao da mu nisu bili dostupni pištolji do kojih je lako došao. Govorio je i o tome da ga je “majka stalno pritiskala da u svemu bude najbolji, da se ljutila kada to nije bio i da je možda to bio razlog što je pucao u drugove”.
U ponovljenom postupku, kako nezvanično saznajemo, sud bi trebalo da precizno utvrdi da li je optuženi Kecmanović pravilno čuvao vatreno oružje u kući kao i da li je dozvoljeno da maloletnog sina vodi u streljanu i obučava ga da puca.
Svakom suđenju koje je održano u beogradskoj Palati pravde, kako je Kurir pisao, prisustvovale su porodice ubijene dece.
Ova priča govori o jednom takvom tihom zaokretu, posmatranom iz ugla nekoga ko vjeruje da se istinske promjene ne najavljuju – one se prepoznaju. U fokusu je čovjek koji je godinama bio izložen pogledima javnosti, ali je tek sada, bez buke, pokazao novu stranu sebe. Nekada poznat po sportskoj disciplini i zatvorenosti, danas privlači pažnju gestom koji nema veze ni s terenom ni s titulama.
Nakon završetka profesionalne karijere i burnog privatnog perioda, povukao se iz svakodnevne medijske prisutnosti. Njegova šutnja trajala je dugo i mnogi su je doživljavali kao bijeg ili odbijanje komunikacije. Međutim, upravo u toj tišini desio se proces koji nije bio vidljiv spolja – proces ličnog sazrijevanja. Umjesto javnih objašnjenja, izabrao je povlačenje i distancu, ostavljajući prošlost iza sebe bez dodatnih riječi.
Nedavna objava na društvenim mrežama promijenila je percepciju. Naizgled jednostavna fotografija, prizor dvoje ljudi u trenutku zajedništva, izazvala je neočekivano snažne reakcije. Iako je riječ o tuđoj sreći, mnogi su u toj slici prepoznali poruku koja ide dalje od samog kadra. Bez ironije, bez komentara koji bi skretali pažnju na prošlost, objava je djelovala smireno i zrelo.
Za javnost, naviknutu na dramatiku i sukobe, ovaj potez bio je iznenađenje. Komentari koji su uslijedili nisu bili puni radoznalosti ili osude, već topline i podrške. Ljudi su u tom gestu vidjeli znak prihvatanja, unutrašnjeg mira i spremnosti da se ide dalje. Takva reakcija govori mnogo i o publici, ali i o promjeni koju su prepoznali.
Ono što ovu situaciju čini posebnom jeste kontekst u kojem se desila. Godinama je važio za osobu koja emocije drži pod kontrolom, rijetko ih pokazujući u javnosti. Njegova slika bila je vezana za snagu, samodisciplinu i zatvorenost, a ne za emotivnu otvorenost. Upravo zato je ovaj mali, ali simboličan korak imao toliku težinu.
Različita tumačenja su se pojavila gotovo odmah. Neki su smatrali da je riječ o jasnom znaku da je prošlost ostavljena iza njega. Drugi su u tom potezu vidjeli tiho zatvaranje jednog teškog poglavlja života. Bez obzira na interpretacije, zajedničko im je bilo jedno – poruka je bila pozitivna i nenametljiva.
U vremenu kada se od muškaraca često očekuje da emocije kriju i potiskuju, ovakav gest nosi dodatnu vrijednost. Pokazuje da ranjivost ne mora biti slabost, već oblik unutrašnje snage. Ne izgovorene riječima, već izražene izborom da se podijeli trenutak koji simbolizuje mir i prihvatanje.
Njegova prošlost, naravno, ne može se izbrisati. Period intenzivne medijske pažnje i privatnih lomova ostavio je trag. Tada nije govorio, nije objašnjavao, niti je tražio razumijevanje. Danas, čini se, bira drugačiji put – onaj koji ne traži opravdanje, već nudi tišinu kao odgovor.
Promjena se može vidjeti i u načinu na koji koristi društvene mreže. Umjesto poruka koje izazivaju polemiku ili podjele, dijeli sadržaje koji nose univerzalne emocije. Radost drugih ljudi, zajedništvo i ljubav postaju njegova poruka, bez potrebe da se direktno govori o sebi. Takav izbor često govori više od dugih intervjua i izjava.
Društvene mreže, koje često služe površnim prikazima života, u ovom slučaju postale su prostor suptilne poruke. Poruke da je moguće krenuti dalje bez gorčine, da tuđa sreća ne umanjuje vlastitu i da prošlost ne mora određivati budućnost. Mnogi su se u tome prepoznali, jer su takve poruke rijetke, ali potrebne.
Javne ličnosti imaju posebnu težinu u društvu upravo zbog vidljivosti svojih postupaka. Kada neko poznat pokaže da je emotivna iskrenost moguća i dostojanstvena, to šalje važan signal. Takvi primjeri mogu imati snažan uticaj, posebno na one koji odrastaju uz idealizovane slike uspjeha i snage.
Ova priča, međutim, nije o jednoj objavi niti o reakcijama koje je izazvala. Ona je priča o unutrašnjoj transformaciji koja se dešava daleko od reflektora. O čovjeku koji je prošao kroz javni slom privatnog života i koji danas, bez potrebe za dokazivanjem, pokazuje znakove ličnog mira
