Jednogodišnje dete utopilo se danas u montažnom bazenu u dvorištu porodične kuće u Kozarcu kod Prijedora.
U PU Prijedor za ATV je potvrđeno da je ovaj tragični slučaj prijavljen oko 17.30 časova.
„Nakon prijave policijski službenici su izvršili uviđaj i tom prilikom je utvrđeno da u celom slučaju nema elemenata krivičnog dela“, navode u policiji.
Kurir.rs/Atvbl
Okružni sud u Banjaluci odredio je jednomesečni pritvor Adnanu Didiću (37) iz mesta Babanovci kod Prnjavora, koji se sumnjiči da je nožem usmrtio svog rođenog brata.
Kako je potvrđeno iz suda, pritvor je određen zbog postojanja osnova sumnje da je Didić počinio krivično delo teško ubistvo. Mera pritvora traje do 19. avgusta u 15.10 časova.
Iz Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci ranije je saopšteno da je tužilac nakon ispitivanja predložio pritvor zbog opasnosti od bekstva, uticaja na svedoke i uznemirenja javnosti.
Prema navodima iz istrage, Didić je 19. jula, oko 14.55 časova, u porodičnoj kući u Babanovcima više puta kuhinjskim nožem izbo brata M. D., kojeg je, prema dosadašnjim saznanjima, duže vreme zlostavljao.
Žrtvi su nanesene ubodne rane u predelu grudnog koša, od kojih je preminuo na mestu.
Najstariji od braće otlkrio je da je osumnjičeni već duže vreme bio agresivan kada popije i da je otvoreno pretio svom bratu da će ga ubiti.
– Bio je agresivan kada popije. Pretio je bratu da će ga ubiti, a ovaj je bio miran, nikada mu nije uzvraćao na provokacije, ni nasilje – ispričao je treći brat, koji je kobnog dana bio u gradu.
Dodaje kako je glavni povod za ubistvo agresija najmlađeg brata u stanju teškog pijanstva.
On je u nekoliko navrata istakao da se ubistvo moglo sprečiti da je policija reagovala na vreme.
– Zvao sam policiju nekoliko puta, a oni su odgovarali da je to porodični problem i da ga mi rešimo i evo šta se dogodilo. Zvao sam ih više puta, molio da ga sklone, da nešto preduzmu, ali su mi govorili, to vam je porodični problem. Sad mi je jedan brat mrtav, a drugi u zatvoru – ovim rečima treći brat opisuje porodičnu tragediju.
On još jednom upozorava da sistem reaguje tek kada bude prekasno.
– Eto da se reagovalo na vreme, mi sada ne bi bili ovde i pričali o ubistvu moga brata – dodaje on.
Samo jednom kako navodi, policija je došla do porodične kuće, ali ništa konkretno nisu preduzeli.
– Kada se dogodilo ubistvo, nisam bio kući, bio sam u gradu. Komšije su mi ispričale da je brat išao po selu i mene isto tražio, verovatno da i mene ubije. Sestra koja živi u komšiluku mi je javila šta se dogodilo, a ja sam odmah pozvao policiju – rekao je.
Treći brat je ispričao i da su se komšije plašile njegovog problematičnog brata zbog njegove agresivnosti i sklonosti alkoholu.
– Počeli su da ga izbegavaju, a on je kuvao u sebi. Nažalost, ovo ubistvo je moglo da bude sprečeno da su policajci na vreme reagovali – ponovio je.
(Kurir.rs/Srpska info/Avaz.ba)
Trinaestogodišnji Đorđe Andrejić iz sela Majilovac kod Velikog Gradiša nestao je 22. jula 2010. bez traga. Njegova majka Marina (53), žena koju su mediji i institucije optužili za monstruozno ubistvo sopstvenog sina, a Apelacioni sud u Beogradu oslobodio svih optužbi, danas živi sama. Na 15-godišnjicu nestanka sina Marina Andrejić prvi put govori za Srpski telegraf i portal Republiku.
– Nisam ga ubila. Sve ove godine želim samo da znam istinu, svaki dan postavljam isto pitanje: “Šta se dogodilo tog dana i gde je moje dete – kroz suze kaže Marina.
Đorđe Andrejić Foto: Privatna Arhiva
To je pitanje koje i dalje razara. I majku i istinu i državu. Jer Đorđe nikada nije pronađen. Telo ne postoji. Misterija traje.
Na dan kada je dečak nestao Marina i Đorđe su ostavili poruku na kuhinjskom stolu da idu do porodične bašte, koja se nalazi na prostoru starog groblja u Majilovcu. Tri dana kasnije Marina je pronađena bosa, iscrpljena, s ranom na nozi, kako luta putem ka Manastiru Nimnik, kod obližnjeg sela Kurjače.
– Bila sam u stanju potpune rasejanosti. Sećam se samo da sam se okliznula i motika me je udarila u nogu. Počela je da curi krv. Đorđe se uplašio, uzela sam njegovu majicu i previla nogu. Nisam mogla dalje. Mrak je padao, bili smo sami. Rekla sam mu da pogleda kuda vodi jedna staza. Otišao je nekoliko koraka, neprestano smo se dovikivali i tada mi je rekao: “Mama, vidim put.” Posle toga usledio
je Đorđev vrisak, a potom tišina. Tišina duga 15 godina. Nikad ga više nisam čula – rekla je Marina kroz suze za Republiku.
Marina Andrejić prilikom hapšenja Foto: Dado Djilas
Tri dana je, kaže, lutala, hodajući bosa s ranjenom nogom, oslanjajući se na istu onu motiku kojom je povređena. Kad se konačno vratila kući, Đorđa nije bilo.
– Suprug me je sačekao i pitao gde je Đorđe. Nisam znala šta da mu odgovorim. Nisam znala šta se dogodilo, a nisam mogla ni da objasnim u tom trenutku šta se meni dogodilo. Sećam se da me je u tim noćima tresla groznica, nisam mogla da stojim na nogama, ali ja to u tom trenutku nisam umela da izgovorim. Dejan mi je udario šamar i pozvao policiju – rekla je ona.
Meštani sela Majilovac i Kurjača, pripadnici policije, Vojske, Žandarmerija, policijski psi, lovci… Više stotina ljudi odmah je
krenulo u potragu, nije se stajalo ni po najgorim pljuskovima, koji su tog dana bili učestali. Ljudi su zašli u granje i trnje u koje možda niko nikad nije provirio, svaki kamenčić je pomeren. Proveravani su i stari bunari, međutim, od Đorđa nije bilo ni traga ni glasa.
Privođenje Marine Andrejić Foto: Nebojša Mandić
Tri dana kasnije Marina Andrejić je privedena i ubrzo optužena za teško ubistvo deteta. Tokom ispitivanja dala je priznanje za koje danas tvrdi da su joj inspektori izvukli na brutalan način, na silu jer je, kako je navela, javnost to i očekivala.
– Terali su me da klečim pred slikom sina, da kažem da sam ga ubila. Pretili su mi da će mi ćerku odvesti u dom. Posle psihičkog i
fizičkog maltretiranja potpisala sam to što su hteli. Doneli su mi papir iz druge prostorije na kom je već bila napisana izjava za koju
je trebalo da potvrdim da sam je ja svojevoljno dala. Nikada mi je nisu pročitali. Inspektor mi je neprestano ponavljao da zna da ja
nisam ubila Đorđa, ali da je pametnije da potpišem izjavu. Pretili su mi da moram da ćutim o svemu, da ne smem nikome ništa da kažem. Nisam znala ni šta potpisujem – navela je ona.
U Višem javnom tužilaštvu u Požarevcu, koje je nadležno za ovaj slučaj, tada su navodili da su svi dokazi protiv majke bili očigledni i da nikome nije bila namera njeno žrtvovanje zarad odgovora. Marina Andrejić, makar prema policijskom izveštaju, davala je oprečne izjave. Prvo je rekla da je izgubila dete, potom je poligraf pokazao da je reagovala na pitanje da li je povredila sina, da bi posle toga rekla da je Đorđa nehatom onesvestila, ali da se posle toga probudio. Kasnije je navodno priznala da je ubila sina i da ga je prekrila lišćem i granjem i ostavila.
Marina Andrejić dok gleda u fotografiju sina Đorđa Foto: Dragana Udovičić
Nakon ove izjave policija iz Velikog Gradišta ju je izvela na teren kod obližnjeg sela Biskuplje da pokaže mesto na kojem se to navodno desilo. Ipak, telo dečaka nije pronađeno.
– Promenila sam iskaz kada sam ostala sama s advokatom. Sreća je bila da su sve prostorije za posete bile zauzete, pa su, verujući mom advokatu, ostavili nas nasamo u nekoj kancelariji. To je trenutak gde ja osećam pritisak da više ne mogu da ćutim, po cenu da bude
najgore, rekla sam advokatu da ja nisam ubila svoje dete. Ja mrtvo dete nisam videla, meni pred očima nije tako – izjavila je Marina.
U trenutku kada je vreme za podizanje optužnice isticalo, a samim tim i mogućnost produženja Marininog pritvora, tačnije 7. novembra 2010, u selu Majilovac lovci su pronašli lobanju. Biološki fakultet u Beogradu DNK analizom najpre je utvrdio da je pripadala nestalom dečaku. Ubrzo je podignuta optužnica, prema kojoj je Marina usmrtila sina udarcem motike, a telo sakrila u šumi. Ključni dokaz bila je upravo pronađena lobanja. Međutim, ubrzo je usledio šok i preokret u slučaju, kada je druga grupa veštaka ustanovila da je lobanja oprana u izbeljivaču, čime su uništeni svi tragovi. Marinin branilac je zato zatražio da se zubi lobanje uporede s Đorđevim zubnim kartonom, ali sud to nije dozvolio.
Priča o Osmanu sa Kosova i njegovom zločinu frapirala je planetu. Dvostruko ubistvo desilo se u Melburnu, u Australiji, dan uoči Nove 2020. godine, a Osman Šaptafaj tada je ubio svoju kćerku i njenog muža, nakon što su se vratili sa putovanja kojim su proslavili svoju prvi godišnjicu braka.
Veton (29) i Lindita (25) Musai bili su par kao sa naslovnica magazina. Lijepi, mladi, zaljubljeni. Šta je to podstaklo Linditinog oca, vozača kamiona, da napravi ovako svirepi zločin na pragu njihove kuće?
Bio je dan uoči Nove godine kada su se oko 10 i 30 vratili kući, a Osman ih je sačekao na vratima i hicima u glavu nju usmrtio na licu mjesta, a svog zeta poslao u bolnicu, gdje je umro dan kasnije. Bračni par je živio sa Vetonovom porodicom, dok su planirali svoj dom.
Osman je pozvonio na vrata porodice, a zatim, ostaviviši svoje žrtve za sobom, otišao u park nedaleko od mjesta zločina, i pokušao sebi da oduzme život, sa dva hica u glavu. Preživeo je, ali je pretrpio posljedice zbog povrede mozga. Izjasnio se kasnije krivim za ova dva ubistva, i osuđen je na doživotnu robiju prošle godine, sa minimalnom kaznom od 35 godina nakon koje može tražiti da se razmatra ranije puštanje.
U jednoj od izjava kazao je da zbog svog mentalnog stanja nije bio pri sebi kada je učinio ovaj zločin, a rodbina djevojke pokrenula je priču da se Lindita i udala kako bi se spasila od oca koji je želio da je kontroliše i pravio joj je pakao od života.
Šta je prethodilo ovom gnusnom zločinu?
“Monstrum”
Dejli Mejl Osmana naziva “monstrumom”, i ocem koji je želio da potpuno kontroliše život svoje kćerke. Navodno je bio ljut što ga kćerka nije obavestila da se udala, kao i što je živjela daleko od njega i bez njegovog uticaja. Sa tim nije mogao da se pomiri.
Dejli mejl piše i da je Osman rođen u Crnoj Gori, iako ga albanski mediji predstavljaju kao “Albanca sa Kosova”, i da je u Australiju došao 1988. godine, gdje se godinu dana kasnije oženio.
No, sreće u porodici nije bilo. Osman je mučio Linditu, njenog brata i majku, sve do 2008. godine kada nisu pobjegli od njega. Linditin brat Arben je kazao sudu da je otac bio opsjednut da se osveti Linditi.
2011. je pištolj u svađi stavio na lice svog sina, a prijetio je i kćerki koja je željela da živi sa majkom. Svi su tražili zabranu prilaska.
Lindita ga je mrzila najviše na svijetu zbog torture koju je prošla. Vjerovala je da bi naša porodica bila sjajna da nije njega – izgovorio je njen brat.
– Bilo nas je troje i konačno smo bili sretni i mirni. Vjerovali smo da konačno možemo da ostavimo ovu noćnu moru iza nas – priča Arben.
Lindita je počevši novi život upoznala svog budućeg muža i sve je slutilo na sreću. Tri posljednja dana prije smrti provela je slaveći prvu godišnjicu braka. Nisu slutili šta ih čeka u povratku.
Osman je inače pokušao da se brani stanjem depresije, u koju je navodno zapao nakon što je doživeo nesreću na motoru, poslije koje nije bio radno sposoban.
Sudija je pak njega nazvala “hladnim” i “proračunatim”, i nije popustila pred bljedim dokazima odbrane.
Ona je kazala da je Osman bio ljut jer ga kćerka nije zvala na vjenčanje, a zet nije tražio dozvolu da je oženi od njega, njenog oca. Ostaje nepoznanica kako je znao njihovo kretanje u kobnom danu.
Posebno je okrutno bilo slušati svjedočenje Vetonovog brata, Drilona, koji je godinu dana poslije bratovljevog vjenčanja, mora da planira sahranu za brata i snahu.
Kazao je da je sada samo “ljuštura od čovjeka” i da se više i ne smije. Više od 30 članova obe porodice svjedočilo je o tome da njihovi životi više neće biti isti.
– Ubili ste dva mlada života i promjenili živote dve porodice – saopšteno je Osmanu u presudi.
(Izvor:Kurir.rs)
U noći koja će ostati zapamćena kao trenutak tuge za cijelu Bosnu i Hercegovinu, preminuo je Josip Pejaković, jedan od najomiljenijih i najuticajnijih umjetnika ovog prostora. Njegova smrt u 78. godini života ostavila je dubok trag među brojnim obožavateljima, prijateljima i kolegama, a vijest o tome prvi je objavio njegov sin Dejan Pejaković. Mnogi su ostali u nevjerici, a društvene mreže su se brzo ispunile porukama tuge i poštovanja prema ovom izuzetnom čovjeku koji je svojim radom značajno doprinio razvoju kulturne scene u Bosni i Hercegovini.
Josip Pejaković nije bio samo glumac i pisac, već i simbol otpora i kreativnosti. Njegov život bio je ispunjen borbom protiv raznih bolesti, tokom koje je prošao kroz čak 17 operacija. Ova borba nije ga obeshrabrila; naprotiv, postala je inspiracija mnogima. Godine 2019. Pejaković je izjavio da se osjećao kao “otpisan”, ali je njegova nevjerovatna volja i ljubav prema umjetnosti omogućila njegov povratak na scenu, donoseći nadu drugima koji se suočavaju sa životnim izazovima. Njegovi nastupi ostavili su neizbrisiv trag na srcima publike, a njegova umjetnost bila je izvor snage i inspiracije.
Rođen u Travniku 1948. godine, Josip je već od malih nogu pokazivao sklonost prema umjetnosti. Njegovo obrazovanje započelo je u rodnom gradu, a kasnije se preselio u Sarajevo, gdje su se njegove umjetničke aspiracije dodatno razvijale. Tamo je pohađao Dramski studio, gdje je pod mentorstvom istaknutih profesora, poput Kaće Dorić i Josipa Lešića, oblikovao svoje vještine. Njegova interpretacija uloga, posebno Tuzenbaha u Čehovljevoj drami “Tri sestre”, bila je prepoznata i hvaljena, čime je postavio temelje za svoju buduću uspješnu karijeru u pozorištu. U tim ranim danima, Josip je također učestvovao u raznim školskim predstavama, gdje je stekao prva iskustva na sceni, a njegov talent je ubrzo primijećen.
Pejaković je ostvario više od 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, a njegovo prisustvo na pozornici ostavilo je snažan pečat na bh. kulturnu scenu. Njegove uloge u predstavama kao što su “Kome zvono zvoni”, “Višnjik” i “Braća Karamazovi” nisu samo osvajale publiku, već su i postavile visoke standarde za druge umjetnike. Njegova sposobnost da prenese emocije i dubinu likova koje je tumačio bila je izvanredna, što je često rezultiralo dugotrajnim aplauzima i izraženim ovacijama publike. Osim glume, bio je i talentirani pisac; njegova monodrama “Oj živote” postala je klasik koji se često izvodio na pozornicama širom regiona, a njegovi tekstovi su čitani i cijenjeni, ostavljajući trajni uticaj na dramsku umjetnost.
Tokom svoje bogate karijere, Pejaković je dobio brojne nagrade koje su odražavale njegov talenat i doprinos kulturi. Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974. i nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991. godine samo su neke od njih. Ove nagrade nisu samo priznanje njegovog rada, već i svjedočanstvo uticaja koji je imao na mnoge generacije umjetnika i ljubitelja pozorišta. Osim toga, bio je i dobitnik mnogih lokalnih i međunarodnih priznanja koja su dodatno afirmisala njegov rad. Pejaković je bio cijenjen ne samo kao umjetnik, već i kao mentor brojnim mladim talentima koji su se okušavali u dramskoj umjetnosti, pružajući im podršku i znanje koje je stekao tokom svoje karijere.
Pejaković je ostao aktivan u umjetničkom svijetu do svojih posljednjih dana. U maju 2022. godine, objavio je svoju posljednju knjigu pod nazivom “Sevdalinka”, koja predstavlja njegovo nastojanje da očuva bogato muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Zajedno s kolegama, uključujući i Ramba Amadeusa, radio je na kandidaturi za status nematerijalne svjetske kulturne baštine pod okriljem UNESCO-a. Ova inicijativa ne samo da pokazuje njegovu predanost umjetnosti, već i duboku ljubav prema kulturnom identitetu svoje zemlje. Kroz svoje aktivnosti, Pejaković je neumorno radio na osnaživanju lokalne zajednice i podizanju svijesti o važnosti očuvanja kulturnog naslijeđa. Odlazak Josipa Pejakovića predstavlja ne samo gubitak za umetnost, već i za cijelu zajednicu koja ga je cijenila i voljela. Njegovo nasljeđe će živjeti kroz njegove umjetničke radove, kao i kroz uticaj koji je imao na mnoge. Pejaković je bio simbol nade i otpornosti, a njegov doprinos kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine će trajati generacijama. Njegov rad je inspirisao mnoge mlade umjetnike da slijede svoje snove i ostanu posvećeni svojim umjetničkim težnjama. U vremenu kada se čini da se kulturne vrijednosti često zanemaruju, Pejaković nas podsjeća na značaj umjetnosti u oblikovanju društva i poticanju promjena. Njegovo ime će uvijek zauzimati posebno mjesto u srcima svih koji su cijenili njegov rad, a sjećanje na njega će živjeti kroz predstave koje su obogatile scenu i kroz riječi koje su ostavile dubok trag u kolektivnoj svijesti društva.
U svijetu muzike, gdje se emocije prepliću s notama i stihovima, često se susrećemo s pričama koje ostavljaju dubok trag. Jedna takva priča dolazi od talentiranog muzičara iz Srbije, Petra Mitića, koji se suočio s neizmjernom tugom nakon što je izgubio svoju dragocjenu prijateljicu Sanju 2009. godine. Njihov odnos bio je mnogo više od običnog prijateljstva; bio je to spoj umjetnosti i emotivne povezanosti koja se rijetko sreće. Ova priča nije samo o gubitku, već i o snazi prijateljstva, ljubavi i neizbrisivim uspomenama koje ostaju u našim srcima.
Petar i Sanja upoznali su se tokom jednog od njegovih nastupa u Vranju. Atmosfera te večeri bila je ispunjena muzikom, smijehom i pozitivnom energijom. Njihovo prijateljstvo brzo je počelo cvjetati, a ono što je započelo kao profesionalna suradnja preraslo je u duboku emotivnu povezanost. Bili su ne samo radni kolege već i duhovni saputnici, dijeleći brojne trenutke koji su oblikovali njihovu povezanost. Njihovi zajednički izlasci na koncerte, neformalni razgovori o muzici, pa čak i kreativni trenuci provodili su u stvaranju novih melodija, doprinijeli su tome da izgrade jedinstven odnos, koji je bio obogaćen međusobnim poštovanjem i inspiracijom.
Nažalost, idila koju su izgradili prekinuta je tragičnim događajem. Sanja je preminula iznenada, usred restorana, gdje su njeni bliski prijatelji i porodica bili prisutni. Ova situacija izazvala je ogromne emocionalne potrese ne samo kod njene porodice, već i kod Petra. Njegova tuga i osjećaj bespomoćnosti bili su očigledni, a svjedoci tog tragičnog trenutka opisivali su njegovu bol i suze koje su se slijevale niz njegovo lice. Petar je istakao koliko ga je gubitak pogodio, naglašavajući da je s njom izgubio deo sebe, što se odražava i u njegovim kasnijim djelima. Ova tragedija nije samo promijenila njegov život, već je i oblikovala njegovu muziku, dajući joj duboku emotivnu težinu.
Nakon tragedije, Petar Mitić je otvoreno govorio o svojim osjećajima, boreći se s tugom i prazninom koju je Sanjin odlazak ostavio. Njegov proces tugovanja bio je složen, prožet različitim emocijama – od ljutnje do srama, od tuge do nade. Njegova izjava o tome kako je izgubio pravog prijatelja duboko rezonira s mnogima koji su prošli kroz slične gubitke. Ova sposobnost da izrazi svoju bol kroz muziku postala je njegov način suočavanja s tugom. Mnogi fanovi prepoznali su emotivne tonove u njegovim novim kompozicijama, koje su često odražavale njegovu borbu, ali i nadu u bolje sutra. Na primjer, jedna od njegovih najpopularnijih pjesama nakon gubitka nosi naziv “Sanjin Zapis”, koja se bavi tematikom sjećanja i ljubavi prema onima koji su nas napustili.
Tragedije poput ove podsjećaju nas na prolaznost života i važnost stvaranja uspomena s voljenim osobama. Petar često naglašava da je ključno ne zaboraviti ljude koji su nas napustili, jer njihova prisutnost i utjecaj ostaju s nama čak i nakon što odu. “Takve ljude treba pamtiti,” kaže on, govoreći o Sanji i njenom utjecaju na njegov život. Njegova sposobnost da se sjeti lijepih trenutaka, čak i usred tuge, pokazuje snagu ljudskog duha i važnost emocionalne povezanosti. Često dijeli svoja sjećanja na Sanju putem društvenih mreža, postavljajući fotografije i citate koji su ih povezivali, čime nastavlja njegovati uspomenu na nju. Ovi trenuci sjećanja ne samo da su važni za njega, već i za sve njegove obožavatelje koji se mogu poistovjetiti s njegovom tugom.
Unatoč svemu, Petar Mitić nastavlja svoj put. Njegova karijera se razvija, a sjećanja na prijatelje poput Sanje uvijek će biti dio njega. Kako često ističe, “Život ide dalje”, ali to ne znači da će zaboraviti. Svaka pjesma koju stvori, svaki nastup koji održi, nosi deo nje sa sobom. Njegova sposobnost da se nosi s tugom kroz umjetnost predstavlja otpor i snagu koju svi možemo naučiti iz njegovih iskustava. U svakom tonu, svakoj reči, možemo osjetiti prisustvo Sanje, što dodatno obogaćuje njegovu muziku. U njegovim koncertima, Petar često posvećuje određene pjesme njoj, čime oblikuje emocionalnu povezanost s publikom i podstiče ih da se prisjete svojih voljenih.
Na kraju, priča Petra Mitića o njegovoj prijateljici Sanji predstavlja ne samo ličnu tragediju, već i univerzalnu poruku o ljubavi i prijateljstvu. Ova iskustva nas podsećaju na to koliko je važno ceniti ljude oko nas i stvarati uspomene koje će trajati. U svijetu koji često brzo prolazi, važno je zaustaviti se i razmisliti o onome što imamo. Petarova muzika i poruke koje prenosi inspirišu nas da živimo punim plućima, da volimo i budemo zahvalni za svaki trenutak proveden s voljenima. Kroz njegov rad, Sanja će zauvek živjeti, a njen duh će nastaviti inspirisati mnoge druge. Njihova priča je podsticaj za sve nas da ne zaboravimo važnost prijateljstva, ljubavi i stvaranja nezaboravnih uspomena koje ostavljaju trag u našim životima.
Bivši gradonačelnik Samare Viktor Tarhov i njegova supruga Natalija ubijeni su iz vatrenog oružja, saopštile su agencije za provođenje zakona RIA Novosti.
– Bivši gradonačelnik Samare Viktor Tarhov i njegova supruga su ubijeni iz vatrenog oružja. Osumnjičena, njegova unuka, je privedena – navodi se u saopštenju.
Kasnije je izvor pojasnio da tela žrtava još nisu pronađena, a njihov nestanak je prijavio Tarhovljev poslovni partner
Otvoren je krivični postupak za ubistvo.
Tarhov je bio gradonačelnik od 2006. do 2010. godine. Pre toga, od 2002. do 2006. godine, bio je poslanik Samarske pokrajinske dume za Čapajevski izborni 2000. godine se kandidovao i za mesto guvernera Samarske oblasti i na kraju je dobio 29,7 odsto glasova.
Zauzvrat, Tarhovova ćerka Ljudmila proglašena je krivom u decembru 2022. za iznuđivanje 200 miliona rubalja od poslanika Samarske regionalne dume Aleksandra Milejeva.
Sud ju je osudio na sedam godina zatvora opšteg režima.
Izvor: Srbijadanas.rs
Rođena braća, Bogoslav (27) i Dragoslav (26) Mrdović tragično su danas nastradali dok su se kupali na reci Tari u Crnoj Gori.
Njihova tela, kako su objavili tamošnji mediji, primećena su kako plutaju rekom Tarom oko 14.30 časova u mojkovačkom mestu Slatina, nakon čega su ekipe policije, Hitne pomoći i Službe zaštite i spašavanja Mojkovac odmah upućene na lice teren. Nažalost, i pored svih napora lekara i reanimacija, mogli su samo da konstatuju smrt braće, rodom iz mesta Jakovići kod Mojkovca.
Dežurni tužilac naložio je da se tela pošalju na obdukciju koja će utvrditi kako je mastupila smrt mladića.
Kako su za Kurir rekli meštani, sumnja se da je do velike tragedije koja je potresla ceo kraj došlo kada je navodno, jedan od braće počeo da se davi, a drugi je pokušao da mu pomogne.
Foto: umrlice.me
– Telo jednog brata prisutni su izvukli na obalu, dok su drugog na obalu izvukli vatrogasci. Ovo je stvarno prava tragedija za porodicu. Inače, braća potiču iz brojne, poštene i radne porodice koja živi u selu Jokovići. Bilo ih je ukupno 12 dece u porodici, četiri kćeri i osam sinova. Braća nastradalih su odmah došla na lice mesta, to su bili baš potresni prizori. Ogromna tuga zaista – rekao je očevidac za Rinu.
Neutešna porodica Mrdović zakazala je sutra sahranu na seoskom groblju gde će na večni počinak poslati svoje najdraže.
Uviđaj je na licu mesta obavila Viša državna tužiteljka Vanja Rakonjac, uz prisustvo službenika Odeljenja bezbednosti Mojkovac i Bijelo Polje. Istraga je u toku i naložena je obdukcija tela stradalih.
Kurir.rs
Na lice mesta odmah su stigle ekipe Službe zaštite i spašavanja i Hitne pomoći, ali spasa nesrećnim momcima nije bilo
Nezapamćena tragedija dogodila se danas u mestu Slatina kod Mojkovca kada su se u reci Tari utopila dvojica rođene braće B.M. (27) i D.M. (26).
– Oni su igrali fudbal na obali, sve je bilo normalno. Onda je jedan od braće odlučio da uđe u vodu i pretpostavlja se da je doživeo srčani udar. Napolju je bilo preko 30 stepeni, a Tara je baš hladna reka. Pao je, a drugi brat je pokušao da ga spasi, ali kako nije bio dobar plivač i on se utopio – kaže za RINU jedan od očevidaca.
Na lice mesta odmah su stigle ekipe Službe zaštite i spašavanja i Hitne pomoći, ali spasa nesrećnim momcima nije bilo.
– Telo jednog brata prisutni su izvukli na obalu, dok su drugog na obalu izvukli vatrogasci. Ovo je stvarno prava tragedija za porodicu. Inače, braća potiču iz brojne, poštene i radne porodice koja živi u selu Jokovići. Bilo ih je ukupno 12 dece u porodici, četiri kćeri i osam sinova. Braća nastradalih su odmah došla na lice mesta, to su bili baš potresni prizori. Ogromna tuga zaista – dodaje sagovornik.
Uviđaj je na licu mesta obavila Viša državna tužiteljka Vanja Rakonjac, uz prisustvo službenika Odeljenja bezbednosti Mojkovac i Bijelo Polje. Istraga je u toku i naložena je obdukcija tela stradalih.
Kurir.rs/Rina
Nije štedeo reči, progovorio je i o Anđeli.
Otac pobednika osme sezone “Elite” Nenada Marinkovića Gastoza, Svetislav Sinđelić Đura, ponosan je na sina što je zauzeo prvo mesto, a imao je šta da kaže i o Anđeli Đuričić.
Kako su Anđela i Gastoz posle brojnih svađa ponovo vrlo prisni, njegov otac Đura za domaći portal tvrdi da je sve samo farsa, kao i da ne veruje da je odnos Nenada i Anđele čvrst.
– Nenad nije došao kod mene otkako je pobedio, još je u euforiji. Možda mu treba jedno dva do tri dana da dođe. Ja sam u svog sina ugradio avionske delove, takvi kao on se više ne rađaju. Njega vole žene, ali pravo pitanje je zašto ga vole! On ima žvaku, evo ja ću da objasnim… Samo je bitno da dozvoli žena da joj priđe i odmah pada na njegov šarm. Tako je bilo i u moje vreme, kad sam bio mlad – rekao je Đura, kog smo sreli ispred kafane, pa se dotakao Anđele Đuričić.Anđela Đuričić / Izvor: YouTube printscreen/Zadruga
– Ako Anđela dođe ovde, ja ću da joj raspremim crveni tepih. U odnose svoje dece se nikada nisam mešao, pa neću ni sada kad je ovo sve u pitanju. Od te veze ipak nema ništa, ako mene pitate. Anđela je lepa devojka, prepametna, prepotentna, a moj Nenad nije takav. Ta Anđela neka joj Bog da zdravlje i sve, ali nije priznala neke njene veze iz prošlosti, to je hteo i Nenad, ali dobro. Nećemo da se vraćamo sad na to što je bilo. On je emotivac, ja to znam – navodi, nakon čega tvrdi da Nenad na provod treba da potroši novac, ali da deo ipak ostavi sa strane da mu se nađe.
– Što se nagrade tiče, nega Nenad sve potroši u kafani, a u štek neka stavi da ima jedno par hiljada evra.
Nenadov otac ističe i da mu nije jasno otkud njegovom sinu toliko energije.
– Ne znam kako je toliko budan, ali možda je sada umoran, samo ne znam od čega, pa ga nema da se javi. Anđela je ovako super, ali najlepša devojka koju je moj sin imao je bila jedna Marija. U selu za mog sina svi pričaju samo najbolje. Niko nije nijednu ružnu reč rekao. Posle cele priče sa zatvorom, kad je Nenad bio tamo gde je već bio, nisam išao u Beograd. Znam da tamo nije imao dozvolu, a vozio je motor. Viza mu je istekla, pa su nastali neki problemi, a generalno nije bilo ništa strašno. U Beograd kod sina još nisam išao, doći će on nadam se ovde, a tamo sam ranije izlazio po kafanama, kad ovi rijaliti likovi nisu ni bili popularni.
Svetislav kaže da bi se dobro snašao u rijaliti programu, ali da bi bez naslednika tamo boravio.
– Uglavom, da rijaliti programi traju još sto godina, neće da se rodi taj ko će da bude veći od mog sina. On je najboji rijaliti igrač i tako će da ostane. Kad bih ja ušao u rijaliti, ušao bih sam bez sina. On mi tamo ne treba, a znam da bih imao dobru prođu.