“Stalno te plaše, treba se pokušati isključiti iz svega toga.
Kad ustaneš, preslušavaš vijesti, ne znaš bil’ se ubio ili umio.
Korona, druga boleščura, majmunske boginje, ptičiji grip, kravlje
ludilo, samo te nešto plaše, klimatska promjena…”
Dragan Marinković Maca, sarajevski glumac s trenutnom adresom u Beogradu, jedan je od onih koji, kada je riječ o poslu, rijetko kada miruju. Po cijelom našem regionu Maca dogovara nove projekte, odradio je bh. turneju i prošao Bosnom kroz gradove sa svojom hit komedijom “Kakva ti je žena, takav ti je život”. Imali smo priliku gledati ga u seriji „Na rubu pameti“ reditelja Elmira Jukića i scenariste Adnana Kapetanovića, gdje je utjelovio Mostarca Fikreta Hodžića Pipu.
– Raja me već zovu Pipić. Nedavno sam bio Dževad Bukva, sada sam Pipić. Ljudi se poistovjete s ulogom i zavole taj lik kroz mene. Mislim da je lijepa to priča, porodični sitkom. Trudili smo se da ne psujemo, da nismo vulgarni, banalni, ispalo je duhovito i drago. Nedavno sam baš sreo Jukića u Beogradu, on radi tamo neku predstavu, pa smo malo popričali o nastavku serije. Naišla je na dobar odziv publike i osvježenje je u ova „fina“ vremena – otkriva Maca i priznaje kako stigne na sve strane, kakve ima planove za ovu godinu, šta mu je ispušni ventil i da li sa suprugom Jovanom razmišlja o usvajanju djeteta.
Ova godina ispunjena Vam je angažmanima. Kako gledate na proteklu 2022., je li i ona bila uspješna?
– Ma meni godina ko godina, kao i svaka druga, plus-minus. Koliko
možeš da utječeš na to, to je drugi par rukava. Ne brojim dane, ni
godine, svaki dan nova nafaka, pa kao nova godina nova nafaka. Bit će
bolje, vjerujemo u bolja vremena, a fale nam ona stara, to nikako ne
kontam. Nova godina, za mene je to, zemlja se okrenula oko sunca, neki
slave, a meni je svaki dan za slavlje, svaki dan mi je rođendan. Tako da
ja razmišljam o univerzalnim stvarima, mene inetresuje suština, a ne
forma.
Kako gledate na trenutnu društvenu situaciju, jeste li optimistični, da li brzo, prebrzo zaboravljamo neke stvari?
– Mi smo rođeni tu gdje jesmo, na brdovitom Balkanu i svako malo
nam je nešto, da li rat, da li pandemija, kriza, kod nas je to normalno
stanje. Sve što je normalno, kod nas je nenormalno. Kao sve je super,
sve je normalno, plata na vrijeme, penzija na vrijeme, onda kažu, a ovo
neće na dobro. Ne do Bog goreg, nasmij se, oplakat ćeš. Sve ti je danas
crno turbulentno, ne znam šta da kažem, prevara je vijeka, stalno te
plaše, treba se pokušati isključiti iz svega toga. Kad ustaneš,
preslušavaš vijesti, ne znaš bil’ se ubio ili umio. Korona, druga
boleščura, majmunske boginje, ptičiji grip, kravlje ludilo, samo te
nešto plaše, klimatska promjena, ma kakva klimatska promjena, more isto
tamo gdje je i bilo. Gledam sliku Kipa slobode u Njujorku, nije more
naraslo ni centa. Oni imaju potrebu za tim da nas plaše, nisam ja
nikakav teoretičar zavjere, niti bilo šta. Šta je teorije zavjere u to
smo se uvjerili od najsmrtonosnijeg virusa sada pa nadalje, ponavljam
treba se isključiti i pokušati živjeti normalno u skladu s mogućnostima,
potrebama i prestati biti potrošačko društvo, ubila nas je Evropa. To
je najveći problem što sam vidio kad sam išao po nekim takozvanim
siromašnim zemljama, koliko smo mi bogati ili siromašni hajd ga znaj,
govorim o tim glupim materijalnim stvarima. Shvatiš da te je ubilo daj
novi telefon, daj novi auto, daj ovo, daj ono… Kad je bila Nova godina,
nisi mogao proći gradom, to ljudi kupuju, para očigledno ima. Ljudi
troše na gluposti umjesto da potroše na putovanje, na druženja na ono
zbog čega smo mi poznati, dobar dernek, akšamluk, malo muzikica, daj da
nešto čalabrcnemo. Mobiteli vrijede koliko im je rok garancije, a nikada
se ne zapitamo koliki je naš rok, dokle ćemo dobaciti kroz sva ta
ludila.
Šta je Vaš ispušni ventil?
– Raja mi je katarza, fina ekipa ljudi, jedina terapija za ovu
dijagnozu koju uspostavljaju da ubiju čovjeku. Stalno se govori da je
pas najbolji čovjekov prijatelj, meni je čovjek najbolji prijatelj. Pas
normalno da te voli, maziš ga, hraniš, šetaš… Ja mislim da ne smijemo
pobjeći od čovjeka, lijepo je imati kućnog ljubimca, a ne modnog
dodatka, ali trebamo napraviti krug ljudi s kojima nam je lijepo, koji
nas ispunjavaju, napraviti mikrosvijet, mikroklimu. Ja i dalje mislim da
je čovjek čovjek, bez obzira koliko se svašta dešava. To je tvoj izbor,
da li si izabrao ispravno partnera, da li životnog druga. Majku,
roditelje, djecu ne možeš da biraš, ali na neki način moraš se baviti
time. Mi se više ne bavimo ni drugarstvom, ni prijateljstvom, ni s
osobom s kojom dijelimo krevet, djecom rođenom se ne bavimo i zato ta
djeca se ničemu ne raduju. Mi smo se prije radovali bombonjeri koja
prođe 100 kuća, sa slave na slavu, s Bajrama na Bajram, majka kad je
otvori, jest da je bombonjera nikakva, a ti je pojedeš s merakom. A
djeca danas, daj ovo, daj ono i to mu je malo, igra se jedan dan i to je
to. Ništa im više ne pričinjava zadovoljstvo, to je najbolji
pokazatelj dokle smo dobacili kao društvo. Ljudi, moramo se vratiti
vrijednostima, što jeste Balkan, ljudskost, merhamet, da je čovjek
čovjeku čovjek, a ne vuk.
Imate dva sina. Koliko je teško odgajati djecu danas?
– Teško je to danas. Biti roditelj je jedna od najozbiljnijih
životnih uloga, danas pogotovo. Ja se držim tih nekih starih postulata i
s jednim i s drugim sinom. Onako kako sam ja odgajan, mislim da je to
dobro. O sebi mislim sve najbolje, da sam odgojen, da imam i čika i teta
i kodeks i obraz. Tako da ja ne vidim tu nikakvu grešku, kao što danas
to pokušavaju plasirati, da je to pogrešan odgoj. Sad ne smiješ prići
djetetu, kao da nije tvoj, zaštićen. Ja pokušavam da imam hijerarhiju,
da se zna ko je koga rodio. Pridržavam se i nekih zapadnih vrijednosti, s
18 godina da mi izađeš iz kuće, tu je Zapad odličan, predbračni ugovor
je odličan, imaju tu neke stvari, nismo mi najpametniji, ali čovjek
sazrijeva. Treba odgojiti dijete i napraviti od njega čovjeka. Rekao sam
svom starijem, trebaš se što prije osamostailiti, preko noći može se
desiti da me više nema, a ti ne znaš ni režije platiti. Lav s
18 punih dobrodošao u svijet odraslih, nema labavo, bolje da on sad
plače nego ja kasnije. Svaka medvjeđa usluga nije dobrodošla, nekad te
boli, ali ako si već želio da postaneš roditelj, onda se bavi djetetom
suštinski. Ne želim da nijedan od njih bude Macin mali, stvarajte svoje
ime, prezime i svoj obraz.
Nedavno se pojavila vijest da sa suprugom Jovanom želite da usvojite dijete?
– To je stara priča i neko je opet pokrenuo. To smo ja, Lav i Fjodor Simeon još
prije osam godina sjedili, ja sam tada bio samac i pričali smo šta
mislite da usvojimo sestru, oni kažu: super tata hoćemo. Mislio sam da
je to jednostavnije, mislio sam da je mnogo više djece koja čekaju na
usvajanje, međutim nije, mnogo je više ljudi koji bi voljeli da usvoje
djecu. Ja sam nakon toga odustao iz razloga što ne želim nikome sreću da
uzmem. Hvala Bogu, ostvaren sam kao roditelj, neka se neko drugi
obraduje kao roditelj, jer nisi samo biološki roditelj, roditelj ili
jesi ili nisi. Stara priča, ali neka se malo vratila zbog ljudi koji to
sve prolaze. I ja sam prošao s mojom Jovanom kroz sličnu agoniju, kroz
koju mnogi parovi danas prolaze, mora se o tome javno pričati. Kada sam
ja prošao kroz tu agoniju, shvatio sam koliko ljudi prolazi kroz to,
koliko pobačaja. Empatije imamo, ali kad prođeš lično kroz tu tragediju,
pitaš se milion puta. Bitno je da se o tome razmišlja na pravi način.
Probaj usvojiti, ima milion raje koja su usvojila djecu, pa nakon toga
dobila svoju djecu, ima milion načina i treba se ozbiljnije baviti tim,
ne proceduralno i verbalno da se povećava natalitet.
Da se vratimo još malo na Vaš posao. Kako to da Vas vole u cijelom našem regionu i da stižete na sve strane?
– Sve se stigne kad se dobro organizuje i kada imaš želju i volju i
kad uživaš u onom što radiš. Ja svoju publiku cijenim. Meni kažu da sam
glup jer sam dao otkaz u Kamernom teatru 55, čiji sam bio član. Ja nisam
glup, ja sam čovjek. Ima milion mojih kolega koji dan-danas ne žive,
štaviše, ni na prostoru bivše Jugoslaviji, a kamoli u Bosni, ali
primaju redovno platu od Kamernog teatra 55. Ja sam tako odgojen, ja ne
mogu biti đukac, krenulo me fino s drugim poslovima i onda sam i ja kao
i Zijah Sokolović, koji je prvi iz Kamernog uzeo hljeb u
svoje ruke. Bio sam stipendista Kamernog, bio sam čovjek i dao sam
mogućnost mladom kolegi da se zaposli. Neću da primam platu, a nema me.
Ovaj jadan sjedi radi, a ovi kao pametni sram ih bilo. Baš sam na njih
ogorčen. Kad imam premijeru prodam je. Ja izdati ne znam, to je
uzročno-posljedična veza, nikad nisam publiku razočarao. Nikad nisu
došli na predstavu i rekli: a Maca dragi koji klinac, što nas izradi,
uvijek se igra na kartu više, pošteno i to je najbitnije i najčasnije u
mom poslu. Kada izađem na scenu, dam sve od sebe i znam da publika koje
je došla izađe s osmijehom. Uglavnom, vrtim, radim, borim se dok me
ljudi vole. Ima me i nema me, svuda sam dobrodošao, što mi je najdraže.
Ne priznajem granice, pričamo istim jezikom, slušamo istu muziku i na
kraju ili si čovjek ili si g*vno.