Baka Anica (85) prije godinu dana ostala je bez kćerke Lele, a za bol koju osjeća ne može da pronađe utjehu.
Vesela Milovanović Lela iz sela Lece u opštini Medveđa preminula je u svojoj 51. godini života od karcinoma i za sobom ostavila majku, bol i tugu. A ovo je priča o Anici Milovanović, kao i o svakoj majci koja je izgubila svoje dijete i ostala sama u četiri zida.
Lela je vodila domaćinstvo, nije se udavala nikada, muž mi je bio alkoholičar, a ona je sve to proživljava, gledala. Nije htjela da se udaje nikako, same smo se snalazile, ona je učila, nevina je otišla pod zemlju. Ona je bila moj sin, živjela bez oca, ja nemam ni sina, ni brata, nikoga nemam”, počinje svoju tužnu priču za juGmediu Anica Milovanović kroz suze i jauke, milujući Lelinu fotografiju.
Osamdesetpetogodišnju Anicu život nikada nije mazio, otac joj je poginuo u ratu, dvije kćerke odrasle su kod prvog muža koji je ubrzo preminuo, a drugi je maltretirao, ali ipak, njena najveća bol je gubitak kćerke.
Nekada je, kaže bila velika žena, danas sebe naziva mučenicom. Sama u četiri žida, a svaki kutak kuće odiše uspomenama na njenu pokojnu kćerku.
I dok nam pokazuje njene fotografije, prisjeća se da je davne 1965. godine došla da živi kod Radomira, udovca sa dvije ćerke, a ona je dovela jednu djevojčicu, jer su dvije ostale kod prvog muža i čuvala sve tri podjednako. Sa Radomirom je dobila još jednu kćerku, Lelu. Nije bila maćeha, kaže, bila je majka, a danas, kroz suze izgovara, nikoga nema vrata da joj otvori, da je pita da li je popila lijek, da prozbori po neku riječ.
“Čuvala sam njegovu kćerku od osam mjeseci i voljela je kao svoje dijete i jednu stariju od 3 godine, a dvije su mi ostale kod muža, on me ostavio, poslije je umro. Nikada ih nisam odvajala od svoje djece, štaviše, žalila sam ih najviše, jer im je umrla majka. Ovoj jednoj ne mogu da zamjerim, iako sam je očuvala, otišla je da radi, ne obilazi me nikada, ni ona, ni njene kćerke”, prisjeća se prošlosti, dok govori o bolnoj sadašnjosti.
Baka Anica danas živi od 24.000 dinara muževljeve penzije, u stanu koji je prepisao pokojnoj Leli, ali njena primanja nisu bila dovoljna da pokriju troškove sahrane, pa je morala da se zaduži.
“Napravila sam joj spomenik, 2.000 evra pa sam plaćala svaku daću, po dva kombija po 100 evra. Oko 1.000 evra sam potrošila na dodatne troškove oko sahrane. Eto to bih voljela da uradim prije svoje smrti, da vratim te dugove, da je ne brukam. Čim nemaš nikoga, nemaš za koga ni da živiš“, ističe ova tužna starica.
Njena Lela radila je u Vojsci Srbije 27 godina, ali joj je bila želja da dođe u svoju kuću, zaposli se u Rudniku “Lece” i život provede sa svojom majkom, a baka Anica se sada nada da na osnovu njenih zasluga i ordenja koje je dobila, Vojska njoj pruži novčanu pomoć kako bi vratila dugove i kako je ne bi “mrtvu u grob obrukala” time što je pozajmila novac da je isprati na onaj svijet.
“Nikada nisam tražila, nemam nikoga ni sina, ni brata, ni muža, nikada u opštinu nisam otišla da potražim, ja bih nju mrtvu u grob obrukala kada bi tražila, ona nije bila ta, nije htjela da pokaže ono što je zaslužila od Vojske. Posao u Rudniku je dobila zahvaljujući predsjedniku opštine Draganu Kuliću, ja na bolju osobu nisam naišla, nisam ga ja zvala on je mene zvao i onda je ona dobila posao. Poslije njene smrti, Rudnik mi je dao 70.000 dinara i njene kolege dva puta”, kaže baka Anica.
Kćerke su joj bile kada je davala pomen Leli, ali na naše pitanje da li joj pomažu, majka kao svaka majka, odgovara: “Ne mogu da mi pomažu, ko sad kome može da pomaže, ja imam penziju, 24.000 dinara, ne kukam, dok sam mogla da ispletem čarape, pa prodajem”.
“Jedna kćerka mi je na Kosovu i u penziji je, nije ni ona zdravstveno dobro, a i tamo vidite kako je, druga je u Kruševcu imala operaciju sada ide na kontrole, ova što je sama u Beograd u centru živi, ima trosoban stan, ali kćerka joj u Ameriku, sada je kod nje, čim dođe ona radi, nekada dođe na dva dana ali nema se vremena. Sve su bile na sahrani. Unuka imam samo jednog, i od pastorka imam, ta starija je veliki čovjek i njoj je umro muž, ona je u Sloveniji, i kadgod dođe obiđe me, a ova što je najbliže ne znam šta joj je, njena kćerka, moja unuka nije bila ni da obiđe Lelu, a ona je voljela nju kao oči, prvo dok je mogla slala joj je poruke, poslije je samo plakala za njom, umrla je sa željom da je vidi”, objašnjava baka i majka koja ne osuđuje nijedno svoje dijete.
Ističe da nije ljuta, iako je stan u kome živi prepisan unuci iz Medveđe koju je Lela najviše voljela, jer svoju djecu nije imala i kaže “Ako je, bolje njoj nego neko drugi, dok sam ja živa neće me dirati”.
Ponovo uzima Lelinu sliku, ljubi je i govori da bi voljela da više nije živa, jer najgore što čovjeku može da se dogodi je da nadživi sopstveno dijete.
“Neće me Bog još, ja sam dva puta spremala se kradom, ćebe, jastuk da idem na groblje dok me vukovi ne pojedu, ne mogu da živim, kad ti nemaš nikog da te pita da li si jela, popila lijek. Moja djeca su se ponosila mnome i ja sam bila ponosna na njih, ali sada nemam nikog i ništa, imam te ćerke ali one imaju svoje muke, svoje živote”, jada se baka Anica.
Kod ljekara ne ide jer nema čime, skoro je pala, razbila koleno dolazila je Hitna jer u ovom selu prolazi samo đački autobus do Medveđe, ali je problem da se vrati kući. Taksi košta 800 dinara, što sebi ne može da priušti, s ozbirom da od 25.000 plaća dažbine 6.000 u prosjeku, a sada skuplja pare kad umre da imaju novca da je sahrane.
„Ja ne znam, ovaj Vučić sve je dao a za nas grobare ne misli ništa, daj nam da preživimo, da se ne ubivamo, da ne brukamo djecu. Ne tražim pomoć za sebe, dovoljna mi je moja penzija, nego sam se zadužila, pa da ne umrem a da je obrukam, a davala sam godišnjicu u subotu, davali su mi ljudi, neko šećer, neko 50 evra, ko je koliko imao i mogao. Htjela sam da je ispratim kako zaslužuje, ona nikada nije vidjela ni more, ni banju, nit se naživila nit je preživjela, ništa, sve je ulagala u kuću. I dala je sestričini kuću, ali niko da dođe da me vidi. Bože ne daj nikom to, nikom. Nek su živi i zdravi, ja sam htjela da idem na groblje, da ne dolazim ali ne mogu nju mrtvu da brukam“, ponovo nam kroz suze i jauke priča baka