Rijetko u životu sretnete nekoga čija se glazba izdaleka čuje. Da osjetite bubnjanje i prije nego što vidite čovjeka. Kada imate sreće i upoznate nekog takvog, stanete skromno posramljeni pred strašću s kojom se živi život. Jedan od tih koji od života stvaraju umjetnost je prof. dr Branimir Nestorović.
On je pedijatar, pneumolog i alergolog. Stavke njegove biografije zvuče značajno i zadivljujuće, ali one same po sebi ne bi značile ništa da iza njih ne stoji njegova snažna i radosna osobnost.
Njegovo lice ćete vidjeti na televiziji kada se priča o alergijama, ili o kombiniranju različitih metoda liječenja. Jer je čvrstog uvjerenja da rijetko kad samo jedna metoda može dati rezultate.
Zato će svoje pacijente uputiti i na homeopatiju i na fitoterapiju, i svima njima će, bez izuzetka, dati nadu. Kako kaže dr Nestorović, život u malom mjestu, Obrenovcu, koji se nalazi pored Beograda imao je prednosti.
Bio je više u kontaktu sa prirodom, upućeniji na susjede i povezivanje u maloj zajednici, a opet u mogućnosti koristiti prednosti velikog grada koji je blizu. Bio je nemirno dijete koje je skoro po svim kriterijima ispunjavalo ono što se danas zove poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD).
”Živimo u kulturi sebičluka, a životne tragedije nas onda svedu na našu suštinu, htjeli mi to ili ne – postanemo ono što zaista jesmo. Razbolio sam se i primijetio da su me nakon 7 dana ljudi prestali zvati, jer su ranije svi uglavnom nešto očekivali od mene.
Mali je broj onih koji će vas pozvati da pitaju kako ste i treba li vam nešto. ”Strašna je pouka da u ovom svijetu ljudi bez novca imaju malo prijatelja. Ja sam, zapravo, greška u sistemu. U suvremenoj medicini sistem od liječnika pravi robote, ne dozvoljava im vlastito mišljenje.
Imao sam ozbiljne probleme i sukobe jer ne mogu prijeći preko nečega, kao na primjer tokom epidemije gripe. Bio sam izričito protiv cijepljenja, imao sam ozbiljne razloge za to. Mi smo mali narod, narod zadruga i malih udruženja u kojima se može njegovati solidarnost.