Nakon što je sahranio svog brata Dragana Lazića, pevač je u krugu prijatelja i porodice podelio najteže trenutke kroz koje prolazi i reči koje su rasplakale sve koji su ih čuli.
Neutešan, Darko je prijateljima koji su došli na poslednji ispraćaj pokušao da objasni ono što se teško može izgovoriti.
-Lepo sam ga obukao… U kovčeg sam mu stavio mikrofon, parfem, torbicu i štap za pecanje -rekao je tiho.
Te reči odjeknule su među okupljenima snažnije od bilo kog govora. U njima je, simbolično, stalo sve ono što je činilo Dragana ljubav prema muzici, lični trag koji je ostavljao gde god da se pojavi i njegovu veliku strast prema pecanju, hobiju u kojem je pronalazio mir i zadovoljstvo.
-Eto, sve se sredilo, bio je nikad srećniji i nikad bolji… i onda ovako da mi ode.
Kako je već poznato, braća su bila izuzetno bliska i gotovo svakodnevno u kontaktu. Njihov odnos bio je mnogo više od obične bratske veze bili su prijatelji, oslonac i podrška jedan drugome kroz sve životne situacije. Iako su ih obaveze često vodile na različite strane, trudili su se da svaki slobodan trenutak provedu zajedno, bilo u porodičnom domu, bilo u društvu zajedničkih prijatelja.
Posebno su uživali u zajedničkim vožnjama motorima, koje su često organizovali sa društvom.
Jedna od omiljenih ruta bila im je relacija između rodnog sela Brestač i Šapca, gde su zajedno sa prijateljima provodili vreme u vožnji, druženju i razgovoru. Upravo jedan takav susret bio je i njihov poslednji.
Neraskidiva veza
Braća su, kako kažu njihovi prijatelji, bila nerazdvojna. Njihov odnos bio je mnogo više od obične bratske veze bili su oslonac jedan drugome, prijatelji i podrška kroz sve životne faze. I kada su ih obaveze vodile na različite strane, trudili su se da svaki slobodan trenutak provedu zajedno u porodičnom domu, sa prijateljima ili na putu. Posebno su uživali u vožnjama motorima koje su često organizovali sa društvom. Jedna od omiljenih ruta bila im je između njihovog rodnog sela Brestač i Šapca. Upravo na toj relaciji često su provodili sate u vožnji, razgovoru i smehu.
I upravo jedan takav dan bio je njihov poslednji zajednički susret.
Ništa nije nagoveštavalo tragediju. Smeh, razgovor, planovi za naredne dane – sve je izgledalo kao i bezbroj puta ranije. Niko nije mogao ni da nasluti da će se samo nekoliko sati kasnije dogoditi nesreća koja će zauvek promeniti živote njihove porodice.
Alo/Kurir