Kako se približavaju praznici, ceste prema Bosni i Hercegovini ponovo se pune. Iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Slovenije i drugih evropskih zemalja, ljudi kreću prema kući. Ne zbog statistike, ne zbog politike, nego zbog porodice, uspomena i onog osjećaja koji se ne može kupiti niti zamijeniti.
Sutra i narednih dana mnogi polaze na put. Ili barem tamo gdje je kuća nekada bila, a u srcu nikada nije prestala postojati.
Posljednjih dana društvene mreže preplavile su riječi koje su dirnule hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini i dijaspori. Jedna rečenica postala je zajednički uzdah:
Ne dolazi dijaspora, nego eto, bolan, naših.
Eto, sina majci,
supruga u obitelj,
eto djece bakama,
braće sestrama,
eto nečijeg cijelog svijeta napokon kući.
Umorne im ruke,
srce napokon puno,
i uštediš nešto – majku da razvesele,
sestru da počaste,
nekome da zimu ugriju.
Ne dolazi nam dijaspora,
dolaze nam naši koji moraju otići,
koji svakim putiznova s bolom odlaze.
Nisu svi,
ali jesu oni koje poznajem,
Jesu moji, u svatove mi dolazili iz 12 zemalja
Oni tamo žele ponijeti miris doma,
pa majci kažu: „Hajde, samo da operemo odjeću da dulje osjetimo dom.“
I sve dok nam dolaze, lijepo je.
Meni ove godine ne dolazi ni Alisa,
Rođaci možda kratko uspiju,
neće ni brat i nevjesta moći,
ni djever, ni prijatelji –
odoše naši k njima.
Mi ostašmo.
Pa Božić zamišljeni čekamo
jer svoje imaš, ali preko,
Pa novu priliku čekaš da vidiš tko će moći doći.