Hrvatska pjevačica Aleks Ognjena, koja je godinama prisutna na muzičkoj sceni, otvoreno je progovorila o svom zdravstvenom stanju i životnim izazovima s kojima se suočava. U emotivnom razgovoru za portal Sečan, Aleks je podijelila iskustva o borbi s teškom bolešću i načinima na koje pokušava sačuvati dostojanstvo, mir i bliskost s voljenima.
„Ako ću lagati, onda ću reći da je sve super, divno. A ako ću biti iskrena, onda moram reći da sam danas jedva ustala“, započela je Aleks, ističući koliko joj snaga varira iz dana u dan. „Trenutno sam na jakim lijekovima, ali sam jako željela doći na događaj da vidim drage ljude. Ne znam koliko ću još imati snage za ovakve susrete.“
Aleks Ognjena je prošla kroz zahtjevne medicinske intervencije – odstranjena joj je štitna žlijezda zbog tumora, ali su kasniji nalazi pokazali da se bolest proširila i na druge organe. Uprkos preporukama ljekara za agresivne terapije, Aleks je odlučila da krene vlastitim putem ozdravljenja.
„Sve što se može kirurški ukloniti – neka bude, ali hemoterapije i slični tretmani za mene nisu opcija. Kupila sam tri kokoši, uzgajam vlastita jaja, uređujem vrt i plastenik. Želim da se liječim zdravom prehranom, prirodom i mirom. Lijekovi koje moram koristiti su tu, ali sve ostalo pokušavam izbalansirati sama, bez stresa“, poručila je Aleks.
Poseban emotivni ton u njenom govoru zauzima odnos s njenim 18-godišnjim sinom, za kojeg je javnost doznala prošle godine kada mu je javno čestitala rođendan na društvenim mrežama.
„Naš odnos je poseban. Ljudi ne mogu da vjeruju da smo majka i sin. On je izuzetno inteligentan, ali i vrlo emocionalno osjetljiv. Prošao je kroz sve moje faze – i kroz mračne trenutke kada sam razmišljala da odustanem. Imao je snage da ostane uz mene.“
U tim trenucima, kaže, sve je već bilo pripremljeno – od pravne dokumentacije do oporuke. „Ali, nešto me zaustavilo. Ta povezanost sa sinom, svijest da nisam sama.“
Danas Aleks Ognjena živi dan po dan, usmjereno i sa zahvalnošću. Ne zaboravlja teškoće koje su je pratile, ali pokušava pronaći ljepotu u malim stvarima: prirodi, hrani, svakom osmijehu. U tome joj, kaže, najviše pomaže sin – kao snaga, podrška i podsjetnik da svaki trenutak ima smisla.
„Naučila sam da cijenim tišinu, mir, povrće iz vrta, i – zagrljaj. Život ne mora biti dug, ali može biti pun.“