Nazif se osvrnuo i na njihov odnos poslednjih godina Halidovog života, ali i na to šta su radili kad je išao kod njega u posetu u bolnicu.
Smrt Halida Bešlića glavna je tema u regionu već danima, a vest o pevačevom odlasku duboko je pogodila i njegovog dugogodišnjeg saradnika i prijatelja Nazifa Gljivu.
Tekstopisac i kantautor prisetio se zajedničkih godina i saradnje koja je obeležila zlatno doba narodne muzike. Nazif je na početku razgovora otkrio kako se upoznao s Halidom.
“Mi smo se upoznali u jednom restoranu gde je pevao Toma Zdravković. Halid je tu došao s tim svojim drugarima, imao je tad 21-22 godine, a ja 26. Pevao je Toma, napravio je dobar štimung, ludnica prava, i onda su oni zamolili da i Halid nešto zapeva. Kad je on izašao na scenu, taj momak sa Romanije, on je zaokupirao našu pažnju i svi smo ostali u čudu kako je dobro tonove slagao i kako je dobre pesme izabrao. Ličio je na Alena Delona. U njegovim očima sam video nešto vanzemaljsko i čudnovato i više ga nisam ispuštao iz vida. Oni su tad bili tu na Grbavici, učio je zanat za tesara tu i spavao je u domu. Tada sam ja išao po kafanama i počeli smo se družiti, upoznali smo nekoliko dobrih muzičara i počeli praviti muziku”, započeo je Gljiva.
Istina o čuvenoj Beograđanki
“Ta pesma je napravljena za jednu devojčicu Draganu iz Beograda, koja je imala devet godina, i za mog sina Emira, koji je imao tada 11. Ona se posle dva puta udavala i razvodila, živela je na relaciji Beograd-Sarajevo. Tada smo Halid i ja ležali na plaži u Srebrnom, a oni su sedeli u plićaku i kupali se kao da su momak i cura. I ja kažem Halidu: “Šta misliš za ovaj stih: Samo za tebe, Beograđanko mala…” Kaže on da je dobra ideja i ja onda odem i za 15 minuta napišem strofu i refren. Drugu strofu sam napisao kad sam išao da gledam Snežanu Savić kao Koštanu u Narodnom pozorištu, pa sam krenuo s Terazija ka hotelu “Metropol”, kod Skupštine”, prisetio se on.