Tragično je okončala život u okolnostima koje i danas bude tugu i kontroverze.
Marina Cvetajeva imala je samo 48 godina kada je u Jelabugi izvršila samoubistvo, obesivši se navodno konopcem kojim je Boris Pasternak vezao kofer pre njene evakuacije u taj tatarski grad, rekavši joj tada da je uže toliko jako da bi čovek “mogao njime i da se obesi”.
Veliki pisac, koji joj je pre više od osam decenija pomogao da se spakuje, tu šalu nikad nije mogao sebi da oprosti, mada ni do danas nije razjašnjeno da li se ona obesila baš tim konopcem.
Pesnikinja je zajedno sa sinom i drugim piscima iz Moskve evakuisana u Jelabugu, pošto su se Nemci već približavali prestonici.
Postoji više verzija zašto je digla ruku na sebe, mada je i sama dala odgovor u poruci koji je ostavila sinu:
Murljiga! Oprosti mi, ali više nisam mogla. Ozbiljno sam bolestna, to više nisam ja. Volim te ludo. Shvati da više ne mogu da živim. Reci tati i Arijadni— ako ih vidiš — da sam ih volela do poslednjeg trenutka.Marina Cvetajeva / Izvor: Instagram/printscreen/marina.tsvetaeva
Bilo je to 1941, dve godine nakon što se iz emigracije vratila u Staljinovu Rusiju.
Borila se sa depresijom i brigama koje su je sa svih strana pritiskale. Muž i starija ćerka bili su u Staljinovom logoru, a mlađa Irina je umrla sa samo tri godine od gladi u sirotištu.
Tu smrt slavna pesnikinja sebi nikad nije oprostila.
Uspesi i usudi Marine Cvetajeve
Životni put Marine Cvetajeve nije bio nimalo lak. Rođena je 26. septembra 1892. godine u Moskvi, u uglednoj porodici.
Od oca Ivana, koji je bio filolog, profesor Moskovskog univerziteta i osnivač Muzeja lepih umetnosti nasledila je umetnički dar, a od majke Marije – pijanistkinje nemačko-poljskog porekla – sluh.
Nakon što joj je majka obolela od tuberkuloze, deo života provela je sa porodicom u Evropi. Marina Cvetajeva, ilustracija / Izvor: Shutterstock
Školovala se jedno vreme u Italiji, Švajcarskoj i Nemačkoj, a potom se ponovo vratila u Moskvu.
Počela je da piše stihove još u detinjstvu, a čak i njene prve zbirke “Večernji album” (1910) i “Čarobni fenjer” (1912) bile su dobro prihvaćene u pesničkim krugovima.