Iako je pokušavao da ostane što dalje od medija, još za života je postao živi klasik.
Umro je Danijel Dragojević, jedan od najvećih hrvatskih pesnika, esejist, prozni pisac, scenarista i radijski urednik. Nedavno je 28. 01., napunio devedeset godina.
“Hvala Bogu da ću uskoro umrijeti”, napisao je u svojoj pesmi u prozi “Dolazak proljeća” Dragojević, poručivši da ne bi volio jesti med pčela koje ne razlikuju veštačko od prirodnog cveća. Tri baš takve pčele, zbunjene kao da su evolucijski neopremljene, piše pesnik, gledao je kako obleću plastične tučke ispred dućana u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici.
Dragojevića je hrvatska i ranije jugoslovenska kritika još za života proglasila klasikom. Objavio je dvadesetak knjiga, među kojima su ” Kornjača i drugi predjeli”, “Nevrijeme i drugo”, “Prionopid”, “Razdoblje karbona”, “Rasuti teret”, “Cvjetni trg”, “Žamor”, “Negdje”, “Kasno ljeto”…
Mnoge je čitatoce njegova ličnost intrigirala koliko i njegove pesme, jer je za javnost odavno odlučio i do kraja života ostao – ćutljiv. Sve što je javno želeo reći kazivao je u svojoj poeziji.
Intervjue nije davao, medija se kao književni autor klonio, makar je kao urednik ostavio bitna traga u emisijama o poeziji na Hrvatskom radiju; dugi niz godina uređivao je “Poeziju naglas”, “Dnevnike i pisma” te “Bibliovizor”.
Živeo je i radio u Zagrebu.
Danijel Dragojević bio je Korčulanin, iz Vele Luke, tamo je rođen u januaru 1934., skupa s bratom Ivanom. Obojica braće bili su pisci. Ivan, preminuo u avgustu 1999., autor je više romana. Zbog romana “R2” u kojem opisuje partizanske zločine proganjan je za vreme bivšeg režima.
Otkako više nije uređivao emisije na Hrvatskom radiju, Danijel Dragojević u javnosti nije govorio. Kad je pre trideset godina nagrađen Goranovim vencem poručio je da ne bi mogao doći u zabludu da pomisli da nagradu prima baš on lično. Tada je rekao da se zahvaljuje u ime tog drugog, tog nagrađenog Danijela Dragojevića, o kojem “mnogi od vas i mnogi od mojih kritičara bolje znaju … više nego ja”. Zahvalio se u ime Dragojevića kojega, kazao je, nema bez njegovih čitatoca, jer pjesnik se u onom drugom, onom koji ga čita, ostvaruje.
Kolikogod da Dragojević pesnik bio čitan, kolikogod da se njegovi naslovi tražili, knjige su mu štmpari objavljivali u svega jednom izdanju, jer tako je osobno htio. Nije želio da se objavljuju nova izdanja.
Dragojevićeve knjige se teško mogu naći i u antikvarnicama jer čitaoci ih ljubomorno čuvaju.
Gotovo da je svaku knjigu objavljivao je kod drugog izdavača, izuzev što je sredinom 1960-ih dve zbirke zaredom objavio u tadašnjem poduzeću Naprijed te dve knjige koje je objavio u Frakturi, zbirke poezije “Negdje” i potom “Kasno ljeto”.
Nije želio ni da se njegove knjige javno predstavljaju.
O Danijelu Dragojeviću, izuzev onih koji su mu bili bliski, opšte se malo znalo. Insistirao je na privatnosti, sklanjao se od mikrofona i fotoaparata.
Dobitnik je, među ostalim, Goranove nagrade 2005. za knjigu “Žamor”, nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu “Razdoblje karbona”, nagrade Branko Miljković za knjigu “Prirodopis” 1974. godine te brojnih drugih priznanja. No, i nagrade je vremenom prestao prihvatati. Tako je 2019. odbio primiti Nazora za životno delo.
Dragojević je gimnaziju završio u Dubrovniku, istoriju umetnosti diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prvi put je njegova poezija objavljena 1956., u splitskom časopisu Mogućnosti.
U već spomenutoj pesmi “Dolazak proljeća” Dragojević, u zbirci naslovljenoj “Kasno ljeto”, njegovoj poslednjoj knjizi, objavljenoj 2018., piše: “… danas mi je Mate Ganza pred jednim rascvjetalim stablom rekao kako je čitao da pčele više sele u gradove (on je rekao zauzimlju gradove) i prirodoslovci ne znaju kako bi tu njihov život mogao biti moguć. Užasnuo sam se i zašutio. Možda budućnost ne bude tako daleka kako sam se nadao.”
Srbija Danas/Jutarnji list/Preneo T. M.