Misteriozna situacija koja je i dalje predmet rasprave među stručnjacima za avijaciju odnosi se na tragični incident u koji je bio uključen Airbus 330 kompanije Air France tokom 2009. godine. Ovaj avion, leteći između Rio de Žaneira i Pariza kao let 447,
nikada nije stigao do odredišta, sletivši u velika prostranstva Atlantskog okeana.
Iako je prošlo više od deset godina od početka istrage i podizanja olupine iz dubina okeana, uzrok pada aviona, koji je odneo 228 života, i dalje predstavlja nerazjašnjeni misterij.Incident je ostavio dubok trag ne samo u vazduhoplovnoj industriji već i među porodicama žrtava koje su suočene s neizmernim gubitkom.
Prošlogodišnja odluka o oslobađajućoj presudi za “Air France” i “Airbus” izazvala je ogromno nezadovoljstvo među porodicama žrtava, dok su piloti – Mark Dubois, David Robert i Pierre Bonin, snosili teret odgovornosti za tragediju.
Istraga je fokusirana na ponašanje pilota i opću kulturu tokom letova. Otkriveno je da su oba pilota zaspala tokom kritičnog trenutka leta, kako je otkriveno iz dijaloga između njih prije nesreće. Glasovi Davida Roberta i Pierre Bonina izražavali su očaj i šok, ali ključni instrumenti za letenje otkazali su u roku od dva minuta, izazivajući paniku među posadom.
Istraga je otkrila da je mladi pilot Pierre Bonin, poznat kao “beba iz kompanije”, bio prisiljen preuzeti kontrolu nad avionom dok su njegovi stariji kolege spavali. Kapetan Dubois, donoseći odluku o odmoru, stavio je mladića u izazovan položaj.
Alan Bullard, vođa istrage, nije krio kritike prema Duboisu, tvrdeći da je odluka o odmoru u kritičnom trenutku mogla značajno uticati na ishod leta.
Iako je Dubois spavao samo jedan sat, što nije prekršilo nikakva pravila, njegov umor možda je bio uzrokovan noću provedenom s pratiljom izvan radnog vremena, koja je također stradala u letu.
Crna kutija aviona i tijela žrtava ostali su potopljeni u morskim dubinama, što je odložilo otkrivanje ključnih informacija o uzrocima nesreće. “Air France” je negirao nepravdu i osporavao tvrdnje o nekompetentnosti svojih pilota, ali su promptno preduzeli korake kako bi poboljšali obuku pilota nakon incidenta.
Uprkos dugogodišnjoj borbi, sudac zaključuje da je dokazivanje korporativne odgovornosti “nemoguće” zbog nedostatka informacija o eventualnim propustima Airbusa ili Air Francea koji bi doveli do tragedije.
Ova tragična nesreća i dalje ostaje ozbiljan podstrek za promene u protokolima obuke i sigurnosnim procedurama u avioindustriji, dok porodice žrtava i dalje traže odgovore i pravdu za svoje izgubljene najmilije.