Ponekad pomislim kako bi bilo divno da je moj život bio manje uzbudljiv. Onda se prisjetim svega i shvatim da je tako moralo biti i da je svaki taj bolni trenutak proživljen u djetinjstvu ostavio trag na mojoj duši za koju, neskromno, vjerujem da je plemenita.
Moja prva sjećanja sežu daleko, u rano djetinjstvo obojeno maminim bezbrižnim smijehom i tatinim zaljubljenim pogledom, kojim ju je stalno pratio. To mu je tako malo dobra donijelo …
Kako se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počela osjećati ekonomska i svaka druga nesigurnost u našoj lijepoj zemlji, moji roditelji odlučili su sa mnom, petogodišnjakom, otići u svijet “trbuhom za kruhom”. Nisu izabrali u tom smislu najpopularniju Njemačku, otišli su daleko preko oceana, u Kanadu. Oboje su bili puni entuzijazma, spremni raditi, znali su da su mladi i zdravi i da im život neće biti lak, ali ni pretjerano težak.
Tata se odmah zaposlio u šumariji i, kako je bio snažan, vrijedan i vješt, uskoro smo osjetili blagodati dobrih prihoda. Mama je prvo razmišljala o zaposlenju, a onda je shvatila da ne mora raditi jer sasvim dobro živimo od očeve zarade pa se posvetila meni. Uživao sam te prve godine u njenom društvu, učila me je svemu i svačemu: pisati, brojati, zbrajati, oduzimati … između ostalog i plesati valcer i tango. Doduše, nas dvoje imali smo i jednu obavezu: oboje smo pohađali sate engleskog i francuskog jezika. Ja sam, kao što je to uobičajeno za djecu, brzo usvajao novi jezik zahvaljujući i tome što sam se družio s vršnjacima u našem obalnom gradiću, a mama se nije mnogo trudila, ali je i ona napredovala jer je znala da će joj poznavanje jezika sredine biti neophodno kad se odluči zaposliti. Tata je učio “uz rad”, s kolegama i predradnicima i nije bio pretjerano zainteresiran za pohađanje večernje nastave. Uostalom, dolazio je kući umoran, ali zadovoljan i želio je čim više vremena provoditi s nama.
Premda se trudim, ne mogu izdvojiti događaj koji je označio trenutak kada je sve pošlo nizbrdo, ali primijetio sam da su se mama i tata sve češće svađali …
– Ne mogu više, Martine, gušim se! Osjećam se kao u kavezu. Nemamo prijatelje, nikoga s kim bih se moja družiti, počinjem ludjeti!
– Pobogu, Magdalena, pa što očekuješ od mene? Evo, ni ja nikud ne idem osim na posao, a ako želiš i ti možeš početi raditi pa ćeš imati društvo. Jesam li nekad otišao s kolegama u kavanu? Jesam li se okrenuo za drugom ženom? Reci mi: što želiš od mene? – tatin ton uvijek je bio pomirljiv, dok su mami iz očiju sijevale iskre.
MAMIN NEMIR
Onda je sve češće odlazila nekud i dugo se zadržavala. Nisam imao pojma s kime provodi po cijele dane, ali navečer se vraćala kući prije tate i pripremala večeru. Primijetio sam da je mnogo opuštenija pa joj nisam zamjerao to što me ostavlja samog. Uostalom, sad sam bio “veliki”, krenuo sam u školu. Želio sam samo to da moja lijepa, obožavana mama bude sretna … jer je onda bio sretan i tata pa, naravno i ja.
Jednu večer nije došla kući … Tata je danima bio utučen, a onda se, tri tjedna kasnije, javila telefonom i pitala može li se vratiti. Bio sam presretan. Te večeri raspalili smo glazbu i plesali dok sve troje nismo popadali od umora. Kasnije sam čuo, iako nisam prisluškivao, neobične zvukove iz njihove spavaće sobe i nekako sam znao da je sad sve u redu.
Izdržala je mama u kući pola godine prije no što je opet nestala. Ovoga puta nije je bilo tri mjeseca. Jednog nedjeljnog popodneva pojavila se u društvu nepoznatog mlađeg čovjeka u vojnoj odori. Nisam baš sve shvatio, ali po tatinom neraspoloženju zaključio sam da taj čovjek nije dobrodošao, ali da ga trpi zbog mame, koja je navratila zbog mene. Otišli su iste večeri. Čim su se za njima zatvorila vrata, tata je dohvatio bocu rakije koju mu je donio zemljak, također zaposlen u šumariji, i napio se toliko da dva dana nije odlazio na posao.
Kad sam se idućeg dana vratio kući iz škole, rekao mi je:
– Miroslave, nije mi lako ovo ti reći, ali tvoja će mama uskoro roditi bebu i zato smo se ona i ja morali razvesti. Čini mi se da njezin novi muž nije loš čovjek …
Znao sam da moj otac zna procijeniti ljude i to me je umirilo, a sad razumijem da bi mi isto to rekao i da ga je drugačije procijenio. Danima sam gledao kako tata utapa čemer u piću, naravno, navečer kad se vrati s posla, ali nisam znao kako mu pomoći. Volio sam svoju mamu … Sad mi je jasno da je zapravo bio rastrgan između moje i svoje ljubavi prema njoj. Svoju bi još nekako prigušio, ali što je mogao učiniti s mojom, a da mi ne zatruje dušu?
Mama je rodila na proljeće. Otišao sam joj u posjetu, tata me je odvezao i u džep mi je pljusnuo pozamašnu svotu da je dam mami, naravno, da kupi ono što je neophodno mojoj novorođenoj sestrici. Mama je bila nekako čudna, odsutna, po cijeli dan ležala je u krevetu i nije je zanimalo je li beba Karen presvučena, nahranjena, plače li ili se smije. Robert, njezin muž i vojnik po ugovoru, bio je strpljiv i nježan otac, ali morao je svakodnevno odlaziti na posao u vojnu bazu nedaleko od našeg gradića. Zato sam preuzeo većinu obveza oko male Karen i najlakše mi je bilo ubaciti je u kolica i voziti po lijepo uređenom predgrađu u kojem su stanovali. Te trenutke pamtim kao najljepše. Proveo sam s njima petnaest dana i vratio sam se ocu …
Duže vrijeme vladalo je zatišje, činilo se da se tata pomirio sa sudbinom i manje je “virio” u čašu. Odlučio je dići kredit i otkupiti trosobnu kuću u kojoj smo stanovali. S novim žarom bacio se na posao, radio je i prekovremeno i privatno da ja ne bih osjetio oskudicu izazvanu povelikim ratama kredita. Mama se u međuvremenu oporavila pa je znala ili navratiti ili me nazvati i razveseliti, kao što je nekada činila. Opet sam bio sretan. Bože, kad se osvrnem na to vrijeme … kako mi je malo bilo potrebno za blaženi osjećaj sreće!
DALA JE KAREN NA USVAJANJE
Jednog popodneva upravitelj internata pozvao me je u svoj ured.
– Kneževiću, došla ti je majka u posjetu – pritom me je pažljivo promatrao jer je znao da su moji roditelji razvedeni.
– Da? Gdje je? Volio bih je vidjeti.
– Čeka te u parku ispred zgrade – nasmiješio se.
Potrčao sam mami u zagrljaj, stegnula me je iz sve snage. Ljubio sam njene obraze vlažne od suza.
– Gdje je Karen? – osvrtao sam se oko sebe u nadi da ću ugledati bucmasto, nasmijano lice svoje sestrice. Zaželio sam je se …
– Miroslave … – objema rukama uhvatila me je za ramena zagledavši mi se ravno u oči, kao i uvijek kada me je htjela uvjeriti u nešto. Uvijek sam joj vjerovao.
– Morala sam je dati u dom za nezbrinutu djecu jer nisam mogla brinuti o njoj. Tamo joj je lijepo, ima sve što joj je potrebno. Moram raditi, zaposlila sam se u tvornici čarapa. Zamisli, tvoja mama radi po osam sati dnevno dosadni posao na kontroli ženskih hulahupki! – pokušala je skrenuti moje misli s uplakane, usamljene Karen, koju odgajaju i paze nepoznate žene.
Zurio sam u nju dok je u meni rastao bijes neslućenih dimenzija.
Zar je moguće da je ostavila svoju djevojčicu, kojoj su jedva tri godine, zar je moguće da tako malo voli moju malu sestru, zar je moguće da je to dijete volio samo Robert? A ja … Je li me ikada zapravo voljela? U tom komešanju teških misli počeo sam povraćati. Mama se uplašila i pozvala je internatskog liječnika. Brzo su me zbrinuli u jedinoj bolničkoj sobi.
Oporavljao sam se desetak dana. Tati su javili da mi je pozlilo pa je dojurio kao bez duše.
– Miroslave, sine moj, što ti se dogodilo? – kleknuo je pored mog kreveta uhvativši me za slobodnu ruku jer mi je na drugu bila priključena infuzija.
– Ne znam, tata. Mislim da počinjem razumjeti sve ovo … naš život.
Ispričao sam mu da je mama ostavila Karen u domu i shvatio je da me je upravo to toliko pogodilo. Obećao je da će potražiti mamu i popričati s njom.
Čim sam napustio bolničku sobu, otišao sam našem upravitelju.
– Smijem li Vas nešto zamoliti? – kimnuo je glavom pa sam nastavio:
– Ako moja majka opet bude dolazila, recite joj da je neko vrijeme ne želim vidjeti …
Čovjek je oborio pogled, bilo mu je žao dječaka kojeg je toliko razočarala vlastita majka.
Znam da je dolazila, vidio sam je u nekoliko navrata ispred kapije internata, ali zaista nisam imao ni volje ni želje stati pred nju …
TATINA NESEBIČNOST
Tog prvog vikenda po mojem oporavku tata me je iznenadio. Kuća je bila uređena i čista, a u garaži je napravio divan krevetac, na čijem je uzglavlju urezao Karenino ime.
– Pozvat ću mamu natrag, a pokrenut ću i postupak za usvajanje tvoje sestrice. Nadam se da to odobravaš – a zapravo je mislio da to želim.
Pogledao sam ga ravno u oči i, kao muškarac muškarcu, rekao:
– Tata, oprosti mi. Imao sam dovoljno vremena razmisliti o svemu i … nisam više baš toliko mali, četrnaesta mi je godina. Čini mi se da mi je tek sad jasno koliko si ti divan i veliki čovjek. Ako mami nisam zamjerio to što nas je ostavila i otišla živjeti s Robertom, kako mogu zamjeriti tebi jer ti se sviđa ta … jer ti se sviđa gospođa Milka. Ništa više ne trebaš raditi zbog mene, učini nešto za sebe.
Moj tata Martin bio je toliko iznenađen da neko vrijeme nije mogao ni progovoriti. Onda je polako, sasvim polako nekoliko puta klimnuo glavom pa me privukao na svoja široka prsa u grčevit zagrljaj. Shvatio sam koliko me iskreno voli jer je za mene bio spreman žrtvovati sve: i svoj ponos, i živce, i budućnost, i Milku.
Dva mjeseca kasnije iz policije su nazvali tatu, javih su mu da je mama umrla od prevelike doze tableta za spavanje. Eto, uspjela je iz drugog pokušaja. Sahranili smo je na groblju u našem gradiću.
Plakao sam, ali više ne znam da li za mamom ili za tim svojim nesebičnim ocem, koji je kao okamenjen stajao dok su lijes spuštali u raku …
Milka se uselila u našu kuću iduće godine i odmah je, zajedno s mojim tatom, podnijela zahtjev za usvajanje male Karen. Socijalna služba ubrzo je odobrila naš zahtjev.
Prvih dana Karen je bila uplašena, povučena i zbunjena, ali je reagirala čim je ugledala mene, a tog vikenda požurio sam kući ranije nego obično. Pružila mi je ručice, sjećala se svog brata …
Odrasla je okružena ljubavlju, uz mene i blizance Vlatka i Antuna, koje je iduće godine rodila Milka. Kuća je odzvanjala od smijeha malih Kneževića. Kao najstariji, brinuo sam o svima njima i znam da sve ružno što se događalo nije ostavilo dubok trag na našoj Karen, koju smo, kao jedinu sestru, sva trojica obožavali.
U međuvremenu sam postao šahovski velemajstor i sasvim dobro živim od toga pa, iako sam završio fakultet, sumnjam da ću se baviti građevinom. Priznajem, neko vrijeme bio sam vrlo nepovjerljiv prema ženama, ali su mi Milka i Karen dokazale da nisu sve žene kao moja majka. Zaljubio sam se u Lucille, kolegicu sa studija.
Oprosti mi, Magdalena, što ja tebi godinama nisam mogao oprostiti. Pokušavao sam i konačno uspio, znajući da će jednom sve to ostati iza mene i da ću te se sjećati samo mlade, vesele i nasmijane, kako me učiš plesati valcer … ♥️