Mihailo Miša Janketić umro je 2019. a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. Rođen 24. maja 1938, glumu nije ni planirao da upiše, prva ljubav je bila književnost. A onda je tokom studija otišao na radnu akciju. Tu je bio udarnik, dobio je odsustvo da bi potom otišao u internacionalni kamp 21 dan. Tamo se, po sopstvenom svedočenju, zadržao sa jednom prelepom Austrijankom, i kada se vratio u Beograd izgubio je uslov za sledeću godinu.
“Da bih ponovo imao dom i stipendiju morao sam nešto da upišem i najjednostavnije mi je bilo da odem na Pozorišnu akademiju”, rekao je jednom prilikom Janketić.
I od tada su se uloge nizale. Miša je igrao i na filmu i na televiziji i u pozorištu. I jedina je dilema ostala – gde je bio bolji. A iza slavne karijere krije se i potresna priča o njegovom odrastanju. Najteži period u životu mu je bio tokom Drugog svetskog rata kada je izgubio majku koju je ubio njen školski drug.
“Majka je radila na pošti. I tog dana kad smo ispraćali kolonu partizana i dočekivali kolonu Nemaca, majka je od naših dobila zadatak da ostane. Da i dalje radi na pošti. Iako za Nemce… jer će naši opet doći. Jednoga dana ispratili smo i kolonu Nemaca. Sa druge strane u grad je ušla kolona četnika. Moja majka Milica radila i dalje na pošti. Sada za četnike. Ubrzo su počeli da je pozivaju u komandu. Prepoznao ju je četnički glavar, pop Maca. Nekada su zajedno išli u gimnaziju. Pop Maca je u Pljevljima pronašao još nekoliko partizanskih žena”, ispričao je Janketić jednom prilikom za TV Novosti.
“Jednom kada se spremala da ide na saslušanje, majka mi reče: ‘Cile, mene će da ubiju’. Milenu ostavljam tebi u amanet. Ti da je čuvaš i štitiš. Ti si muška glava. Ne daj je nikome, nemoj neko zlo da joj učini. Nije se više vratila moja majka Milica. Zaludu smo Milena i ja išli u komandu i molili da ne ubiju našu majku. Jedne noći, u Ševarima, ubio ju je pop Maca, s drugim partizanskim ženama. Njih devet“, ispričao je Janketić.
Zemaljska komisija Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je 15. februara 1946. godine na Cetinju da je Milorad Vukojičić, zvani Maca, rodom iz Pljevalja, učestvovao u ubistvu desetoro svojih zemljaka. Dokument o tome, broj 1487, čuva se u Državnom arhivu Crne Gore. Vukojičića je, 2005. godine u maju mesecu, Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, uz još sedmoricu sveštenika.
Zemaljska komisija je utvrdila da je Vukojičić, sa saučesnicima Vojislavom Kovaljskim i Milisavom Jestrovićem “učestvovao u hapšenju i streljanju mirnih građana grada Pljevalja u 1944. godini”. Među Pljevacima govorilo se i da je nadimak “maca” dobio po nejgovom omiljenom alatu kojim je ubijao – macoli.
U svom poslednjem intervjuu, Janketić je rekao kako kad čovek počne život u tragediji, onda u mladosti stekne užasni strah.
“Teško se s tim živi i pozorište je bilo idealno mesto da oporavim duhovnost, da se rasteretim i da se, hajde da malo budemo i patetični, na neki način sakrijem od surovosti života. Tako da sam ja u pozorištu pronašao životni put, ostvarujući svoje uloge i uporedo ostvarujuću svoju porodicu. Zapravo, sa svoje četvoro dece sam uspeo da povratim moju mrtvu familiju. Čak sam im davao i ta imena, jer sam smatrao da su moja deca bila dug prema nestaloj mojoj porodici. I povratio sam je, tako da su moja deca sada i unuci