Stana je bila udovica, bez dece, koja je živela u maloj, nakrivljenoj kućici na kraju sela, preživljavajući od prodaje sira i mleka
Dirljiva priča koja se poslednjih dana masovno deli na društvenim mrežama podsetila je mnoge na to koliko jedan čin dobrote može promeniti nečiji život.
Iako autor nije poznat, poruka koju nosi ostavlja snažan trag.
Društvenim mrežama danima kruži ova dirljiva priča o nesebičnosti, veri u čoveka i dobroti koja se, pre ili kasnije, vrati. Poruka koju nosi mnoge je naterala na razmišljanje. Objavu prenosimo u celosti:
“U selu Donji Gaj, krava šarulja bila je više od životinje za baku Stanu, bila je njena porodica i njeno osiguranje od gladi. Stana je bila udovica, bez dece, koja je živela u maloj, nakrivljenoj kućici na kraju sela, preživljavajući od prodaje sira i mleka. Njen prvi komšija bio je mali Milan, bistar dečak koji je živeo u još većoj bedi sa bolesnim ocem.
Bio čudo od deteta
Milan je bio čudo od deteta, najbolji đak koga je škola ikada imala. Kada je stiglo pismo da je primljen na Medicinski fakultet u Beogradu, celo selo je pričalo o tome, ali uz uzdah: “Šteta, nema on para za to.”
Milan je sedeo na pragu svoje kuće, držeći pismo, dok su mu suze kvasile papir. Znao je da je to kraj njegovih snova, nije imao ni za autobusku kartu, a kamoli za stan i knjige.
Milan je bio tužan Foto: Profimedia
Stana je to gledala preko ograde. Nije spavala te noći. Gledala je u šarulju, koja je mirno preživala u štali, i gledala je u Milanov mračni prozor. Ujutru je donela odluku koja je šokirala selo. Odvela je šarulju na stočnu pijacu.
Kada se vratila, nije vodila kravu. U ruci je stezala debelu kovertu. Otišla je pravo kod Milana. “Uzmi ovo,” rekla je, gurnuvši mu novac u ruke. “Ovo je za prvu godinu. Za posle ćeš se snaći, pametan si ti.”
Milan je odbijao, plakao, ljubio joj ruke. “Bako Stano, ne mogu! To je sve što imate! Umrećete od gladi bez krave!” Ali Stana je bila nepokolebljiva: “Ja sam stara, meni malo treba. Ti imaš život pred sobom. Idi i postani doktor.”
Selo ju je proglasilo ludom. “Matofila baba,” govorile su komšinice na česmi, smejući se. “Prodala kravu hraniteljku da bi školovala tuđe dete! Umreće od gladi, a on se nikad neće ni okrenuti.” Svi su joj se rugali. Neki su joj čak govorili u lice: “Šta ti je to trebalo, Stano? Sad prosiš mleko od nas, a onaj tvoj ‘doktor’ sigurno troši pare po kafanama.”
Jela je suvi hleb i koprive
Stana je ćutala i trpela. Jela je suvi hleb i koprive, grejala se na granje koje je skupljala u šumi, ali se nikada nije pokajala. Prolazile su godine. Pisma od Milana su stizala retko, a onda su prestala.
Selo je likovalo. “Rekli smo ti, Stano! Zaboravio te je. Luda ženo.” Stana je ostarila, pogrbila se, a njena kuća je počela da prokišnjava, postajući ruglo sela.
Deset godina kasnije, Stana je bila na izmaku snage. Bolesna, ležala je u hladnoj sobi, čekajući kraj, dok su komšije prolazile pored njene kapije ne okrećući glavu. Tog popodneva, čudna buka je ispunila dolinu. Nije to bio traktor, niti grmljavina. Bio je to zvuk elisa koji je postajao sve jači, tresući prozore i dižući prašinu sa seoskog puta.