“Da li je sramota imati brata koga je majka ostavila kad je imao pet godina i nikad nije pitala za njega? Zašto se sestra stidi brata kad joj čestita rođendan jer on ima Daunov sindrom? Obriše njegovu poruku, a on non-stop priča kako ima sestru i brata. Ne daj Bože nikome što je on nedužan doživeo”, napisala je jedna Ljiljana u svojoj objavi na Fejsbuku.
Ko je Ljiljana tom mladom čoveku, ako mu nije majka? Šta je ta nedužna dušica sa Daunovim sindromom strašno doživela? Sva ta pitanja ostala su nejasna, dok Ljiljana Veličković nije podelila priču koja je u isto vreme i za plakanje i za divljenje.
– Ja sam Aleksandrov staratelj od kad mu je otac preminuo pre tri godine. Ima sestru po majci, ima i brata. Majka ga je napustila kad je imao pet godina, a ni brat ni sestra ne žele ništa sa njim da imaju – započinje ovu tužnu porodičnu priču Ljiljana, rođena Smederevka, koja sa svojim nezvaničnim pastorkom živi u mestu Krčmare podbo Divčibara.
Kažemo “nezvaničnim” jer se ona nikada za 16 godina veze sa Acinim ocem nije venčala s njim. No, u životu su papiri i forme uvek manje bitni od suštine, a ona je takva da su se Aleksandar i Ljiljana odmah zavoleli.
– Te 2006. kad sam došla da živim sa njegovim ocem, on je imao nekih 14 godina i crtao je nešto. Pokazao mi je crtež i pitao: “Šta je ovo?”. Ja sam prećutala, a on je rekao: “Pitao sam te nešto” – prisetila se Ljiljana tog prvog susreta sa svojim detetom, čime je on ilustrovao izuzetnu razboritost.
Baba i deda mu nisu dali da ide u školu
Nju ima, iako sticajem okolnosti nikada nije išao u školu, a ima 34 godine.
– Da. Baba i deda po ocu, koji su se sve do njihove smrti (2016. i 2017. godine) brinuli o njemu, jer su i pored prisutnog sina, a Acinog oca, voleli da vode glavnu reč, nisu hteli da ga daju u školu. On vrlo malo zna da piše slova i brojeve. I što je znao, zaboravi, pa se ja nerviram, jer sam ga ja to učila – kaže ona.
Ljiljana je više majka Aleksandru od one koja ga je rodila i koja ga je ne samo napustila kad je imao pet godina, nego kad joj ga neko spomene, ne želi ni da zna da je živ.
– Kad je 2022. godine rađena ostavinska rasprava posle suprugove smrti, Centar za socijalni rad je zvao radi starateljstva i majku Acinu i tetku po ocu, takođe i brata i sestru po majci, jer su bili punoletni. Niko nije hteo da preuzme brigu. Sestra njegova od tetke je pitala: “Zašto ga neće, pa on je naš” – prenosi gospođa Veličković detalje ove tužne priče.
Aleksandar, s druge strane, od majke i dalje nije odustao. Takođe, ni od sestre ni brata.
– Njegova sestra po majci ima nešto manje od 30 godina i 2,3 dece. Sa njom sam pre nekih 7-8 godina postala prijatelj na Fejsbuku i tad sam joj rekla da Aca stalno pita za nju i želi da je vidi, a ona kaže da ima samo jednog brata. Ja joj svake godine čestitam rođendan u svoje i njegovo ime, a ove godine je poslata posebna poruka od njega i slika njegova. Ona je sve to obrisala – priča Ljiljana.