U okviru emisije “Crna hronika” na Kurir televiziji, emitovan je potresan intervju sa ženom koja je godinama trpela porodično nasilje. U razgovoru sa novinarkom, ispričala je kroz šta je prolazila, kako je izgledao njen život sa nasilnim suprugom i kako je konačno uspela da se spasi. Njena ispovest otkriva surovost svakodnevice, nemoć i snagu da se u jednom trenutku kaže dosta.
– Nismo se upoznali, nego su nas roditelji spojili – započinje svoju priču sagovornica i objašnjava da je tada imala 22 godine.
– Takav je bio običaj takav, da se roditelji pitaju u tome, pa da se sklapa brak.
Seća se i trenutka kada ga je prvi put videla:
– Bilo mi je katastrofa. Nisam ga ni volela, a ni želela, ali morala sam da slušam roditelje.
Na početku je sve izgledalo normalno, svadba, deca, porodica – sve po šablonu. Ali ubrzo se sve promenilo:
– Prva svađa je bila neka sitna, neka ovako, šamari… Zbog dece sam ćutala i pobegla sam prvi put. Posle je nastao opet haos i ja sam opet pobegla. Ali ovaj put baš ono, nisam znala gde da idem.
Govori o fizičkom nasilju koje je trpela:
– Udarao mi je šamare. Vukao me je za kosu. Deca su sve to videla. Ne želim ni jednoj ženi to da trpi. I da dobiju jedan šamar treba da beže od tog čoveka.
Jedan od najtežih trenutaka desio se kada je, kako kaže, nasilnik uzeo makaze i skratio joj kosu.
– Vukao me je za kosu i udario me. Posle su komšije prijavile, zvale policiju. Da nije bilo tog dana policije, ne znam šta bi bilo, bilo bi katastrofa.
Na pitanje da li je bilo boljih perioda, odgovara:
– Dva puta sam mu oprostila. I zbog dece… Ali on uvek je nešto našao, uvek me je vređao, uvek mi je govorio ružne reči.
O trenutku kada je odlučila da mora da pobegne, kaže:
– Htela sam da okupam decu, da operem zube.. On mi je našao telefon, pročitao je poruke koje je neki dečko poslao. Počeo je da me udara, da me gura, deca vrište.
Ističe da nije bio agresivan prema deci, ali da je prema njoj pokazivao ekstremnu agresivnost.
Foto: Kurir Televizija
Otkriva i da joj je branio kontakt sa rodbinom:
– Nije mi dao da idem kod moje mame. Uzeo mi je telefon, kaže da će mi on dati svoj ako hoću da pričam sa svojima. Kao da me držao pod ključem.
Svakodnevni život u toj porodici opisuje kao mešavinu trenutaka privida i konstantne krivice:
– Jedan dan dobar, drugi dan uvek neka svađa… Uvek sam ja bila kriva.
Danas, kaže, oseća se sigurno:
– Dok sam ovde, osećam se sigurno, bezbedna sam. Jedino kada izađem napolje da ne naletim na njega… Ovde znam slobodu, znam mir. Kao da sam u svojoj kući.
Na pitanje šta bi promenila da može da vrati vreme, bez zadrške kaže:
– Poželela bih da se nikad nisam udala za njega. Da se nismo ni upoznali. Da nema toga više.
Zaključuje:
– Ne želim ni jednoj ženi tako da joj trpi. Mora da bude jaka i spremna na sve. Nije lako da bežiš od kuće, da misliš za decu, ali ako ne možeš da trpiš, moraš da radiš. Ja da nisam pobegla ovde, stvarno ne znam gde bih bila. Hvala Bogu da je postojala ova kuća pa da možemo da se sklonimo negde.