Marina Andrejić, majka dečaka Đorđa koji je misteriozno nestao pre 15 godina kod Velikog Gradiša ispričala priču o zločinu za koji je svojevremeno bila optužena
Trinaestogodišnji Đorđe Andrejić iz sela Majilovac kod Velikog Gradiša nestao je 22. jula 2010. bez traga. Njegova majka Marina (53), žena koju su mediji i institucije optužili za monstruozno ubistvo sopstvenog sina, a Apelacioni sud u Beogradu oslobodio svih optužbi, danas živi sama. Na 15-godišnjicu nestanka sina Marina Andrejić prvi put govori za Srpski telegraf i portal Republiku.
– Nisam ga ubila. Sve ove godine želim samo da znam istinu, svaki dan postavljam isto pitanje: “Šta se dogodilo tog dana i gde je moje dete – kroz suze kaže Marina.
Đorđe Andrejić Foto: Privatna Arhiva
To je pitanje koje i dalje razara. I majku i istinu i državu. Jer Đorđe nikada nije pronađen. Telo ne postoji. Misterija traje.
PUT BEZ POVRATKA
Na dan kada je dečak nestao Marina i Đorđe su ostavili poruku na kuhinjskom stolu da idu do porodične bašte, koja se nalazi na prostoru starog groblja u Majilovcu. Tri dana kasnije Marina je pronađena bosa, iscrpljena, s ranom na nozi, kako luta putem ka Manastiru Nimnik, kod obližnjeg sela Kurjače.
– Bila sam u stanju potpune rasejanosti. Sećam se samo da sam se okliznula i motika me je udarila u nogu. Počela je da curi krv. Đorđe se uplašio, uzela sam njegovu majicu i previla nogu. Nisam mogla dalje. Mrak je padao, bili smo sami. Rekla sam mu da pogleda kuda vodi jedna staza. Otišao je nekoliko koraka, neprestano smo se dovikivali i tada mi je rekao: “Mama, vidim put.” Posle toga usledio
je Đorđev vrisak, a potom tišina. Tišina duga 15 godina. Nikad ga više nisam čula – rekla je Marina kroz suze za Republiku.
Marina Andrejić prilikom hapšenja Foto: Dado Djilas
Tri dana je, kaže, lutala, hodajući bosa s ranjenom nogom, oslanjajući se na istu onu motiku kojom je povređena. Kad se konačno vratila kući, Đorđa nije bilo.
– Suprug me je sačekao i pitao gde je Đorđe. Nisam znala šta da mu odgovorim. Nisam znala šta se dogodilo, a nisam mogla ni da objasnim u tom trenutku šta se meni dogodilo. Sećam se da me je u tim noćima tresla groznica, nisam mogla da stojim na nogama, ali ja to u tom trenutku nisam umela da izgovorim. Dejan mi je udario šamar i pozvao policiju – rekla je ona.
Meštani sela Majilovac i Kurjača, pripadnici policije, Vojske, Žandarmerija, policijski psi, lovci… Više stotina ljudi odmah je
krenulo u potragu, nije se stajalo ni po najgorim pljuskovima, koji su tog dana bili učestali. Ljudi su zašli u granje i trnje u koje možda niko nikad nije provirio, svaki kamenčić je pomeren. Proveravani su i stari bunari, međutim, od Đorđa nije bilo ni traga ni glasa.
PRIVOĐENJE, PA…
Privođenje Marine Andrejić Foto: Nebojša Mandić
Tri dana kasnije Marina Andrejić je privedena i ubrzo optužena za teško ubistvo deteta. Tokom ispitivanja dala je priznanje za koje danas tvrdi da su joj inspektori izvukli na brutalan način, na silu jer je, kako je navela, javnost to i očekivala.
– Terali su me da klečim pred slikom sina, da kažem da sam ga ubila. Pretili su mi da će mi ćerku odvesti u dom. Posle psihičkog i
fizičkog maltretiranja potpisala sam to što su hteli. Doneli su mi papir iz druge prostorije na kom je već bila napisana izjava za koju
je trebalo da potvrdim da sam je ja svojevoljno dala. Nikada mi je nisu pročitali. Inspektor mi je neprestano ponavljao da zna da ja
nisam ubila Đorđa, ali da je pametnije da potpišem izjavu. Pretili su mi da moram da ćutim o svemu, da ne smem nikome ništa da kažem. Nisam znala ni šta potpisujem – navela je ona.
U Višem javnom tužilaštvu u Požarevcu, koje je nadležno za ovaj slučaj, tada su navodili da su svi dokazi protiv majke bili očigledni i da nikome nije bila namera njeno žrtvovanje zarad odgovora. Marina Andrejić, makar prema policijskom izveštaju, davala je oprečne izjave. Prvo je rekla da je izgubila dete, potom je poligraf pokazao da je reagovala na pitanje da li je povredila sina, da bi posle toga rekla da je Đorđa nehatom onesvestila, ali da se posle toga probudio. Kasnije je navodno priznala da je ubila sina i da ga je prekrila lišćem i granjem i ostavila.
Marina Andrejić dok gleda u fotografiju sina Đorđa Foto: Dragana Udovičić
Nakon ove izjave policija iz Velikog Gradišta ju je izvela na teren kod obližnjeg sela Biskuplje da pokaže mesto na kojem se to navodno desilo. Ipak, telo dečaka nije pronađeno.
– Promenila sam iskaz kada sam ostala sama s advokatom. Sreća je bila da su sve prostorije za posete bile zauzete, pa su, verujući mom advokatu, ostavili nas nasamo u nekoj kancelariji. To je trenutak gde ja osećam pritisak da više ne mogu da ćutim, po cenu da bude
najgore, rekla sam advokatu da ja nisam ubila svoje dete. Ja mrtvo dete nisam videla, meni pred očima nije tako – izjavila je Marina.
U trenutku kada je vreme za podizanje optužnice isticalo, a samim tim i mogućnost produženja Marininog pritvora, tačnije 7. novembra 2010, u selu Majilovac lovci su pronašli lobanju. Biološki fakultet u Beogradu DNK analizom najpre je utvrdio da je pripadala nestalom dečaku. Ubrzo je podignuta optužnica, prema kojoj je Marina usmrtila sina udarcem motike, a telo sakrila u šumi. Ključni dokaz bila je upravo pronađena lobanja. Međutim, ubrzo je usledio šok i preokret u slučaju, kada je druga grupa veštaka ustanovila da je lobanja oprana u izbeljivaču, čime su uništeni svi tragovi. Marinin branilac je zato zatražio da se zubi lobanje uporede s Đorđevim zubnim kartonom, ali sud to nije dozvolio.