Slavica je svakog jutra ustajala u 5:30, pre svih, pre sunca, pre ptica. Njena mala kuhinja na četvrtom spratu mirisala je na džem od šipka i tek skuvan čaj od nane. Dok je mazala hleb, uvek isti – poluustajali, ali svež – mislila je na komšiju sa drugog sprata. Niko nije znao njegovo pravo ime. Govorili su „onaj stari što živi sam“, a deca su ga zvala Mrgud.
Foto: Shutterstock
Ali Slavica je znala više. Znala je da taj čovek svakog dana čeka da neko primeti da postoji. I zato je ona, već dve godine, svakog jutra, ostavljala kesu na njegovom pragu – parče hleba s džemom, čaj, i nekad tvrdo kuvano jaje. Bez poruke. Bez znaka.
Nikada nije znala da li on zna da je to ona. Nikada nije bilo reči između njih.
Sve do zime kada su joj, zbog komplikacija sa dijabetesom, amputirali levu nogu.
Vratila se iz bolnice drugačija. Ne samo fizički. Ulice su joj bile više nego prepreka – bile su kazna. Komšije su je obilazile sramežljivo, s retkim rečima. Samoća je postajala sve gušća.
Foto: preentscreen/Facebook
Jednog jutra, u 6:03, neko je pokucao na vrata.
Slavica je jedva stigla do njih uz pomoć štaka. Kada je otvorila, ispred je stajao on – komšija Mrgud, u staroj jakni, sa slamnatim šeširom i kutijom u rukama.
– Mislio sam da bi sad možda tebi prijao doručak – rekao je tiho.
U kutiji je bio hleb sa džemom. I tvrdo kuvano jaje. I čaj od nane. Slavica nije mogla da izgovori ni reč. Samo je klimnula.
Seli su zajedno. Po prvi put.
– Nisam znao kako da ti zahvalim – rekao je.
– Znaš, ja sam bivši pekar. Kada mi je žena umrla, sve je izgubilo smisao. A onda se, jednog jutra, pojavio doručak. I osećao sam se kao da nisam sasvim nestao.
Foto: Printscreen X
Slavica se nasmešila.
– Ja sam samo mislila da ti treba neko da zna da postojiš.
Sedeli su ćuteći. A tišina je bila laka, čak prijatna. Kao svež sneg.
U narednim danima, on je svakog jutra donosio kutiju. I svaki put je imala neku malu razliku – nova mrvica pažnje: kriška pomorandže, listić mente, ceduljica s rečenicom iz knjige.
Jednog jutra, pronašla je papir na kojem je pisalo: „Znaš li zašto se ptice ne boje zime? Jer veruju proleću.“
Slavica je tog dana prvi put sela u invalidska kolica i krenula napolje. On ju je čekao ispred zgrade.
Prošlo je nekoliko meseci. Ispostavilo se da Mrgud nije zapravo mrgudan. Njegovo ime bilo je Bogdan, i znao je da svira usnu harmoniku. I da pamti recepte iz vojske.
Foto: Shutterstock
Jednog dana, dok su zajedno sedeli u parku, prišao im je dečak. Pružio je Slavici crtež – ona u kolicima, a pored nje čovek sa šeširom i kutijom u ruci.
– Vi ste sad poznati – rekao je dečak i otrčao.
Tog dana Bogdan joj je rekao: – Znaš li šta je začkoljica života? Što dobiješ ono što ti treba tek kad pomisliš da više ništa ne dolazi.
Slavica je ćutala. Suze su joj bile tihi odgovor.
Jednog dana, on nije došao.
Niti sutradan. Niti onaj posle.
Komšije su ga pronašle u stanu. Umro je u snu. Pored kreveta – mala kutija. Unutra – sveže skuvan čaj, parče hleba s džemom, i papir:
„Hvala što si me podsetila da i stari ljudi mogu da imaju prvi dan proleća.“
Slavica danas svakog jutra ostavlja kutiju ispred zgrade. Ne zna kome će stići, ali zna da mora da postoji dalje. Jer, kako je pisalo na poslednjoj ceduljici koju je ikad od njega dobila:
„Postoje dani kad nismo sigurni da li smo izgubili ili pronašli. I to je najlepša začkoljica od svih.“