U selu Trnava, skrivenom među brdima u okolini Novog Pazara, živi nana Mejrem, starica čije lice, prekriveno dubokim borama, svedoči o životu punom čekanja, tuge i nade.
Više od četiri decenije njeno srce bilo je zarobljeno u tišini i neizvesnosti – sve do pre nekoliko dana, kada se dogodilo ono što je i sama davno prestala da sanja.
Priču o njenoj sudbini zabeležila je humanitarka Tamara Misirlić, a upravo zahvaljujući toj objavi, svet je saznao za bol ove majke, a njen sin – za njeno postojanje.
Svako jutro, pre nego što bi skuvala kafu ili otvorila vrata, Mejrem bi sebi tiho postavila isto pitanje:
“Gde li je moj sin?”
Od trenutka kada je poslednji put videla svoje dete prošlo je punih 40 godina. Nije bilo pisama, poziva, ni vesti. Samo duga, mučna tišina, koja je svakim danom postajala sve teža. Godine su prolazile, a nada da je njen sin još negde živ, da nije zaboravio, živela je tiho, zakopana duboko u njenom srcu.
– Možda je poginuo… možda me zaboravio… ko zna gde je – govorila je Mejrem kroz suze.
A onda, sudbina je pokazala da nikada nije kasno za čudo.
Nakon što je njena priča objavljena na društvenim mrežama i dotakla srca hiljada ljudi, Mejremin sin se javio. I ne samo to – vratio se kući.
Usledio je susret koji je rastopio i najtvrđa srca. Posle četiri decenije čekanja, zagrljaj je bio jači od svih prepreka, vremena i distance koje su ih razdvajale. Ljubav majke – strpljiva, tiha, ali nepokolebljiva – pobedila je zaborav, rastanak i godine tuge.
Tog dana, dvorište oronule kuće u Trnavi ispunilo se suzama, ali ovaj put – suzama sreće. Mejrem je dočekala sina širom otvorenog srca, sa rukama koje su decenijama čeznule za tim zagrljajem i ljubavlju koja nikada nije izbledela.