Proslavljeni reditelj, scenarista i glumac je, u jednoj od svojih životnih ispovesti, otvoreno o bolnoj priči iz detinjstva koja ga je duboko obeležila.
Sestra Radoša Bajića, Radmila, preminula je u vrlo ranoj dobi, ali je uprkos tome ostavila neizbrisiv trag u njegovom životu, s obzirom da je upravo sa njom, po prvi put, stao pred objektiv foto-aparata, što čini njihovu vezu još posebnijom i emotivnijom.
Radmila je imala samo 13 godina kada ju je savladala podmukla bolest, a ova tragedija i danas je bolna tema za Radoša, koji priznaje da se nikada u potpunosti nije oporavio od gubitka voljene sestre.
– Pamćenje seže daleko, titra iznad seoskih zabrana i livada, ali uvek zastane u danu kad je moja sestrica Radmila, koja je imala samo 13 godina, napustila ovaj svet, bez greha i krivice. Odnela ju je, kao anđela svetlog lica i očiju, podmukla bolest kojoj tada nije bilo, a ni danas nema leka – otkrio je reditelj svojevremeno, koji je otkrio da je upravo sa pokojnom sestrom prvi put stao pred objektiv foto-aparata:
– Pamtim, lica, suze, naricanje moje majke, vapaj oca… Sa sestrom Radmilom prvi put u svom veku stao sam pred magično oko foto-objektiva koji će me pratiti ceo život. Ni tada, a ni sada, nisam sasvim bio siguran koja je slika prava, “s ove” ili “s one strane”, taj put od zaustavljenog trenutka do večne slike odredio je moj život. Tog dana, kad je čikica s francuskom kapom i “poaro” brkovima u našoj kući dočekan i poslužen kao najdraži gost, to nisam mogao znati, ali sam detinjom imaginacijom slutio da se u mraku foto -aparata dešava neka magičnost, da iz tame izlazi slika, kao što je život dolazio iz tame i tamo se na svom uviru vraćao
Prisjetio se i kako je njegova majka, za potrebe fotografisanja, pozajmila cipele koje je Radoš nosio na slici, iako su mu bile čak dva broja veće.
– Uzalud su me svi ubeđivali da se nasmejem. Majka za potrebe moje prve fotografije od nekog iz sela pozajmila dva broja veće cipele, jer svoje nisam imao. Jedva sam hodao u njima, sva sreća što nisam morao nigde daleko da idem. Možda su te tuđe cipele bile prva uloga koju sam morao da odigram, sugestivno i samouvereno, kao da su moje i kao da su mi taman – ispričao je reditelj jednom prilikom za “Kurir”, koji je otkrio da je imao ispunjeno detinjstvo:
– Moje detinjstvo bilo je ispunjeno skladom, redom i toplinom, nije se razlikovalo od detinjstva seoske dece u selu koje se još oporavljalo od nedavno završenog rata. Naspram nemaštine, oskudice i siromaštva, bila je ljubav i brižnost mojih roditelja, koji su posle gubitka ćerke Radmile piljili u mene i gledali me kao malo vode na dlanu. Vaspitavan sam kao svi srpski seljaci decenijama i vekovima pre mene, u duhu skromnosti i istinskih hrišćanskih vrednosti, da nikoga ne mrzim i nikome ne činim zlo