Nakon smrti muža, bila je izbačena na ulicu.
Stoja, legendarna pevačica, uvek je važila za snažnu ženu.
Ona je nedavno gostovala u potkastu “5 kast” gde je sa njom popričala Zorica Radulović. Stoja je tom prilikom progovorila i o teškom životnom trenutku kada je izgubila supruga.
Tvoj suprug je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada si imala 19 godina. Možeš li da se prisetiš tog dana?
– Da, bilo je jako teško, zaista teško. Uprkos tome što sam u tom trenutku imala samo 19 godina bila sam razumna dosta. Moj sin je imao tri godine, divnu svekrvu sam imala koja se ništa nije pitala, a bila je puna tuge, što je nekako normalno. Moj pokojni dever i familija od mog pokojnog muža su nas izbacili na ulicu, mene i moje dete, toga se najviše sećam, baš na dan sahrane je to bilo. Teška je priča, idem ulicom, mlada sam bila, 19 godina sa malim detetom, ne znam šta da radim, gde da idem. Ali izvukli smo se, Bogu hvala. Svekrvu sam i dalje obilazila, kad god moj dever nije bio tu, kradom sam išla kod nje, da joj odnesem nešto što sam spremila i skuvala, pošto je ona posle pala u krevet. Bila je toliko dobra žena, Bože, da sam ja nju baš, baš volela kao svoju rođenu majku, zaista. Jako mi je teško, dok sam bila mlađa pričala sam to nekako onako, više sam bila ljuta, ono kao: ja sam izdržala, mogla sam. Mislim da bi svaka žena stala u gard u mojoj situaciji, da ne da na sebe, da ne da na svoje dete, da se kao lavice bore, ali kako godine idu sve mi teže i teže pada, zašto? Zato što sam vrlo brzo izgubila roditelje, mladi su umrli, moj otac je imao 57 godina, majka 61, to je nešto skoro bilo, pre desetak godina, i nekako sve se izrašalo u tih nekih 10-ak godina. I nučići, i gubitak roditelja, i emotivni stres koji sam imala, i svi su nekako bili protiv mene. Ii mediji, moram da kažem, koji su izmišljali, naravno, da sam bila tamo, pevala za nekog ratnog borca. Ljudi, ja nemam pojma, ja sam isključena iz ovog sveta, ja imam neki svoj svet. Isključivo volim životinje, volim svoju kuću, ja sam kućni pacov, što se kaže, i ne bavim se ničim drugim. A tada da ne pričam kako sam bila emotivno skrhana, i na pravdi Boga bila osuđena od mnogih kolega. Ni kriva ni dužna nisam bila.
Možeš li da kažeš da je dan u kome si izgubila supriga i ostala na ulici najteži u tvom životu?
– Ja sam radila i moja najbolja drugarica je sela u auto i došla do mene da mi kaže šta se desilo. Naravno, odmah sam otišla u porodičnu kuću i nisam bila baš dobro dočekana. Tako da smo moje dete i ja bili odmah na ulici.
Zašto?
– Oni su mislili da sam ja kriva. Ja ih opet razumem na neki način. Verujte ljudi neslomljiva sam, zaista. To je tuga, ne daj Bože nikom. Bila sam mlada i podnela sam nekako muški. I nikada se nisam naljutila na njih.
Ni nakon izbacivanja iz kuće nisi se vratila u kuću kod roditelja. Zašto?
– Ne, nikako. Nikada nisam dozvolila da budem jadna i paćena. To nikada. Kada bih umrla to ne bih dozvolila. I drugi put sam ja bila izbačena iz rođene kuće koju sam ja zaradila, ni tada se nisam predala. Ako nisam dala, nisam ni uzimala. Ponosna sam na sebe i čovek mora jednostavno pozitivno da razmišlja nikako da jadikuje.
Telegraf