Pismo majke ubijene Vanje potreslo javnost.
Zorica Đorčevska, majka ubijene četrnaestogodišnje Vanje, danas je preko svog advokata poslala pismo sudu koje nije pročitano do kraja. Deo je predstavljen, a sudija Ivica Stefanovski je rekao da se ne može pročitati do kraja jer se ne odnosi na imovinsko-pravni zahtev o kome je trebalo da se izjasne oštećeni.
Neutešna majka kaže da “traži pravdu – pravdu za Vanju”.
U emotivnom pismu objašnjava da joj sudski proces ne daje mira i da se oseća kao da svaki dan sahranjuje svoju ćerku.
Pismo dostavljeno “Skoplju1” prenosimo u celosti:
“Poštovani sudija,
Obraćam vam se, ne samo kao Vanjina majka, već kao osoba koja živi sa najtežim i neobjašnjivim bolom.
Gotovo godinu dana, cela javnost pažljivo prati ovo mukotrpno suđenje. Svi optuženi su se izjasnili da nisu krivi po optužbama. Tokom suđenja, iznet je niz materijalnih dokaza i svedočenja. Svakodnevno i svuda čujemo razne teorije zavere, odbrane zasnovane na navodnom političkom progonu, nameštaljke, bezbroj prigovora… Ali, nažalost, jedna činjenica ostaje neosporna – Vanje više nema.Vanja Đorčevska / Izvor: FOTO Screenshot Youtube/telmatv
Oteli su je i odveli. Ubili su je nemilosrdno, na najbrutalniji način. Moje dete. Kada bismo čuli za neki nesrećan događaj u svetu, govorila bih svojim dvema ćerkama da se takve stvari ne dešavaju u Makedoniji, u našoj zemlji. Bile su daleko od mene.
Ali desilo se. I desilo se meni, mojim najmilijima. I ne sme se ponoviti. Nijedan roditelj ne bi trebalo da doživi ono što sam ja doživela, da pošalje svoje dete u školu i pronađe ga u kovčegu nedelju dana kasnije. Vanja nije samo broj. Vanja je bila život, sa očima, sa glasom, sa planovima.
Bila je ćerka, sestra, nećaka, rođaka, prijateljica. Imala je 13 godina i, kao i svaki učenik devetog razreda, radovala se dugo očekivanoj maturi. Pravila je planove za zimski i letnji raspust sa svojim drugovima iz razreda i pripremala se za nove izazove sa kojima će se suočiti u srednjoj školi – žalila je zbog razdvajanja od svojih drugova iz osnovne škole.
Vanja je volela da gleda stare filmove iz 70-ih i 80-ih. Znala je zastave i glavne gradove bukvalno svake zemlje na svetu. Kada ju je neka tema zanimala, detaljno ju je proučavala, pronalazeći odgovor na svako pitanje. Zanimala ju je istorija, a najviše od svega je želela da proučava Holokaust – nije mogla da shvati kako se takvo zlo moglo dogoditi tolikom broju ljudi.
Svakog jutra bi se spremala za školu uz muziku. I tog jutra – njenog poslednjeg jutra, ustala je, pustila svoju omiljenu pesmu i, pevušeći, spremila se za školu. Ispratila sam je do vrata i rekla: ‘Vidimo se kasnije, mama.’ To je bio poslednji put da sam je videla.
Vanja nije doživela finalne ispite. Nije doživela putovanja sa svojim drugovima iz razreda, nije doživela izazove srednje škole, nova prijateljstva, prvu ljubav, stvaranje sopstvene porodice i ostvarenje ličnih ambicija.
Čitava generacija dece, Vanjinih školskih drugova, doživela je intenzivnu traumu zbog njene nasilne smrti. Dugo očekivanu maturu dočekali su u suzama, ne želeći da se zabave bez svoje drugarice.
Vanja je iza sebe ostavila šokirane i slomljene roditelje, rođake, rođake i pre svega – sestru koja ne zna kako da nastavi svoj život. Njih dvoje su odrasli sa uverenjem da će, šta god da se desi, imati jedno drugo.
Dete koje sam odgajila s ljubavlju, sa pažnjom, sa snovima. I ti snovi – svaki pojedinačni – su mi oduzeti. Hladnokrvno. Sa zlobom. Sa nečovečnošću. Prošla je godina i po. Ali ja živim tu sudbonosnu nedelju svakog dana. Kako neko može pokazati moć nad životom koji je tek počinjao?
Ovo suđenje mi ne daje mira. To je moj svakodnevni pakao. Budi traumu, tugu i okreće traku bola iznova i iznova, kao da svaki dan sahranjujem Vanju. Ali moram biti deo procesa, ne po izboru, već po nužnosti. Moram biti deo procesa zbog Vanje, ali i zbog svih majki. Hoće li zlo dobiti kaznu koju zaslužuje ili ćemo poslati poruku da život deteta ne vredi ništa? Vaša časti, večeri kada su me poslednji put odveli da vidim svoje mrtvo dete, rekla sam inspektoru kroz suze: ‘Ne dozvolite da se ovo desi još jednom detetu.’
Sada vam upućujem isti apel – u ovoj sudnici ne sudimo samo za ubistvo Vanje – sudimo za pravo svakog deteta u ovoj zemlji da živi. Da raste. Da sanja. Ne dozvolite da se ovo ponovi. Takav zločin se ne sme tolerisati. Roditelji više ne smeju da plaču i mole za pravdu. A sada ja tražim pravdu. Pravdu za Vanju. Hvala vam”.