Ova rečenica, iako kratka, nosi duboku i moćnu poruku, proisteklu iz godina proživljenih kroz najteža životna iskušenja, suočavanja sa smrću, gubicima i unutrašnjim lomovima. To je njen podsetnik – i svima nama – da ne odlažemo život, ljubav, istinu i svoje snove.
Maja Volk je jedna od onih izuzetnih osoba čija životna priča duboko pogađa, ostavljajući snažan utisak na svakoga ko je čuje.
Njena životna borba i mudrosti koje je iz nje izvukla snažno nas podsećaju koliko je svaki trenutak koji imamo zaista neprocenjivo dragocen.
Gostujući u podkastu “Nešto moje”, Maja je otkrila jedan izuzetno ličan i potresan detalj – poruku koja već sada stoji na njenom grobu:
“Svi misle da imaju vremena.”
Ova rečenica, iako kratka, nosi duboku i moćnu poruku, proisteklu iz godina proživljenih kroz najteža životna iskušenja, suočavanja sa smrću, gubicima i unutrašnjim lomovima. To je njen podsetnik – i svima nama – da ne odlažemo život, ljubav, istinu i svoje snove.
Podsetimo, Maja je pre nekoliko godina pobedila opaku bolest, ali je put do ozdravljenja bio izuzetno težak. Kako sama kaže:
“Karcinomu je prethodilo pet godina pakla. Prvo razvod braka, mama umre, tata se oženi, sin se odseli – dokle više? Kada posustaneš i kažeš: ‘Ja ne mogu više’. Onda organizam kaže: ‘Ne mogu da te gledam kako se mučiš, evo ti rak da odeš što pre.’”
Govoreći o borbi sa bolešću, ističe da termin „borba protiv raka“ ne doživljava kao nešto tačno:
“Ja kada čujem onu rečenicu ‘boriti se protiv raka’… Protiv čega se boriš, protiv sebe? Treba razumeti, a ne boriti se.“
Dodaje da nije imala nikakve simptome:
“Nikakve simptome nisam imala, pevala sam kao slavuj, u raznim zadimljenim restoranima, misleći da je moj glas večan. Kada pevaš, onda mnogo udišeš vazduh. Imala sam jednu malu neprijatnost – kada jedem kikiriki, zagrcnem se – ali ja popijem čašu vode i mislim da mi nije ništa.“
Jedan trenutak posebno pamti – šest meseci nakon smrti majke:
“Tata se oženi, ja odem kod njega, i on mi postavi jedno pitanje koje iz ove perspektive nije strašno, ali ja sam pomislila da ću da umrem. I ujutru mi se na vratu pojavi metastaza. Ali ja sam i tada mislila da to nije ništa.“
Kada je konačno otišla kod lekara, usledio je šok – rečeno joj je da mora hitno na operaciju, jer bi u suprotnom za samo mesec dana mogla da umre. Nekoliko dana kasnije operisana je – odstranjeni su joj grkljan i pljuvačne žlezde, a potom je usledila iscrpljujuća hemoterapija koja je gotovo potpuno uništila njen imunitet.
Tokom tog perioda, nije samo preživljavala – učila je ponovo da govori, guta, pije. Sve ono što se većini nas podrazumeva, za nju je postalo deo nove borbe za život i identitet.
“Borila sam se za glasne žice. Oni to rutinski skidaju kod raka grla, ali ja sam potpisala da neću. Radije ću da umrem nego da ostanem bez glasa. To je najvažnija borba u mom životu.“
Na poseban način se setila trenutka kada je išla na operaciju:
“Dala sam CD hirurgu i rekla mu da to sluša dok me operiše.“
U svakom njenom sećanju, svakom iskrenom odgovoru i svakom dubokom uvidu, jasno je – Maja Volk nije samo preživela, već je postala simbol hrabrosti, samospoznaje i istine. I njena poruka sa groba – „Svi misle da imaju vremena“ – više je nego epitaf. To je opomena. I poziv da živimo dok smo živi.