Čitav život je provela verujući da je majčinska ljubav bezuslovna i večna – da će se sve što je dala svojim sinovima jednog dana vratiti kroz pažnju, zahvalnost i zagrljaj u starosti
Nikada nisam tražila mnogo od života. Moj svet su bila moja dva sina. Od dana kada su se rodili, disala sam samo za njih. Sve što sam imala, sve što sam bila – njima sam davala. Nije mi bilo teško da radim po dva posla, da preskačem svoje obroke kako bi oni imali sve što požele. Nisu znali za skupe stvari, ali su znali za toplu supu, oprane košulje, zagrljaj kad je teško. Bila sam majka – onako kako sam verovala da treba da budem.
Njihov otac nas je rano napustio, pa sam sama nosila taj teret. Nikad im nisam ružno reč rekla o njemu. Verovala sam da će im život vratiti ako ih učim da budu pošteni i dobri ljudi. I jeste – život je njima vratio. Završili su škole, otišli u inostranstvo, stali na noge. Uspešni, zaposleni, svoji ljudi. I ponosna sam bila, itekako. Samo, nekako sam s vremenom ostala sama.
U početku su se javljali često. Video-pozivi, poruke, slali slike unuka. Onda sve ređe. Za praznike bih sedela pored telefona, gledala u ekran kao da ću ih dozvati mislima. Ponekad bi stigla poruka: „Zaboravio sam, izvini mama.“ Onda ni to.
A ja sam i dalje živela za njih. Čistila kuću kao da će sutra doći. Kuvane sarme, kolači – sve što su voleli kad su bili mali. Nikad nisam prestala da ih čekam. Godinama.
A onda, jednog dana, pozlilo mi je. Sama sam pozvala Hitnu pomoć. Niko da me odveze, niko da me dočeka. Doktori su me smestili u bolnicu. Ležala sam tamo, okružena ljudima koje ne poznajem, gledajući u plafon, pokušavajući da shvatim gde sam pogrešila.
Foto: Shutterstock
Tri nedelje sam provela u bolnici. Nijednom nisu došli. Nijednom nisu pozvali. Samo je stigao poziv od jednog advokata – moji sinovi žele da prodaju kuću. Moju kuću. Dom u kom su odrasli, gde su im prvi zubi ispali, gde su učili da voze bicikl, gde su mi kao dečaci šaputali tajne.
Rekli su da im treba novac da kupe veću kuću „tamo“, jer porodica raste. Nisu ni pitali kako sam. Nisu rekli: „Mama, treba li ti nešto?“ Samo su tražili papire.
Tad sam prvi put u životu osetila da sam istinski sama. I bilo je bolno, ne zato što nisam imala nikog, već zato što sam ceo život verovala da imam njih.
Te noći, u bolničkoj sobi, uz slab noćni zvuk aparata i tišinu između zidova, uzela sam papir i olovku. Napisala sam pismo. Jednostavno, kratko.
„Draga deco, ako ikada budete želeli da dođete – nemojte. Na moju sahranu nemojte dolaziti. Sahranite me tamo gde se nećete osećati krivima. Ne zato što vas mrzim, jer ne umem da mrzim vas. Nego zato što ne želim da više ikada stojim pred vama i budem vam nevidljiva.“
Foto: Shutterstock
To pismo je ostalo kod advokata. Ne znam da li će ga ikada pročitati. I nije ni važno. Važno je da sam konačno shvatila: ne treba se žrtvovati do kraja ako ti se ljubav ne vraća. Važno je naučiti voleti sebe, makar i poslednjih dana.
Živela sam za njih. Sad živim da sebi oprostim što sam zaboravila na sebe.