Ljubica Petrović je bila žena kakvih više gotovo da nema. Živela je skromno, u staroj kući na periferiji grada, tiho i neprimetno, ali s ogromnim srcem. Njena svakodnevica bila je jednostavna: ujutru bi se spremila, prošla pored male pekare, kupila hleb i jogurt, i zatim se uputila ka pijaci, gde je prodavala domaće sapune koje je pravila po receptu svoje pokojne majke.
I svakog jutra, bez izuzetka, ispred crkve Svetog Save, čekao ju je isti prizor – dečak, po proceni ne stariji od desetak godina, u staroj, prevelikoj jakni, sedeo je na stepeništu i tiho pružao ruku. Nije govorio, nije tražio. Samo je bio tu, s pogledom koji je više govorio o životu nego mnoge reči odraslih.
Ljubica nikad nije prošla pored njega a da mu ne ostavi 100 dinara.
“Za doručak, dušo”, znala bi da kaže, a dečak bi blago klimnuo glavom. Nikad nije tražila ništa zauzvrat. Nije ni znala kako se zove. Samo je osećala da joj srce ne bi dalo mira kad bi prošla a da ga ne pogleda, da mu ne pomogne bar malo. U njenoj glavi, to nije bio prosjak – bio je to neko dete koje je život prerano gurnuo u borbu.
Godinama je tako trajala njihova tiha svakodnevna razmena – 100 dinara, pogled, i osmeh koji se jedva video, ali je bio prisutan.
A onda, jednog decembra, njen svet se srušio.
Njen muž, Radomir, s kojim je provela više od 30 godina u braku, iznenada je preminuo od srčanog udara. Ljubica je ostala sama, s praznim stolom, tihom kućom i tišim danima koji su usledili. Prestala je da ide na pijacu. Nije pravila sapune. I, naravno, više nije išla pored crkve. Nije imala snage.
Foto: Shutterstock
Nedelju dana nakon sahrane, neko je pokucao na njena vrata.
Kad ih je otvorila, ispred nje je stajao isti onaj dečak – ali sada u čistoj jakni, sa šalom oko vrata i torbom u ruci. Pogledao ju je ozbiljno, kao odrastao čovek, i pružio joj tu torbu. “Za vas”, rekao je.
U torbi je bila kesa sa cvećem, svežim poljskim i čokolada. A uz to i jedna cedulja:
“Ne znam kako da vam se zahvalim. Hvala što ste svaki dan bili čovek prema meni. Sad želim da ja budem čovek prema vama. Nisam zaboravio. I neću. Vaš Marko.”
Ljubici su suze same krenule niz lice. Dečak koji nije govorio, sada je progovorio više nego ikad. Pustila ga je unutra, skuhala mu čaj, i tog dana je prvi put, posle smrti muža, osetila da nije sama.
Foto: Shutterstock
Ispostavilo se da je Marko sada u domu za nezbrinutu decu, da ide u školu, i da su mu neki dobri ljudi pomogli da započne novi život. Ali Ljubicu nije zaboravio. Bio je previše mlad da zna šta je zahvalnost, ali je imao dušu staru i plemenitu. Od tog dana, Marko je postao deo njenog života – dolazio je vikendom, pomagao oko dvorišta, slušao njene priče, i donosio osmeh u kuću u kojoj je dugo stanovala tišina.
Godinu dana kasnije, Ljubica je odlučila da napiše testament. U njemu je sve što ima – staru kuću, dvorište i malu radionicu – ostavila Marku.
„Ovo je dete koje me nije zaboravilo. Dok su drugi okretali glavu, on je došao i podsetio me šta znači ljudskost. I to se ne zaboravlja“, rekla je tada svom komšiji, tiho, ali s ponosom.
Ponekad, jedno malo dobro delo koje činimo svakog dana, ne znajući kome i zašto, može se vratiti u najtežem trenutku i svet učiniti boljim mestom. Ljubica i Marko su dokaz da dobrotu ne meri novac, već srce.
I da prava zahvalnost uvek pronađe put.