Pre 37 godina desila se najveća nesreća koja je pogodila muzičku scenu na prostoru cele bivše Jugoslavije.
18. septembra pre 37 godina dogodila se najveća tragedija koja je potresla muzičku scenu bivše Jugoslavije. U jednoj trenutnoj nesreći, život je izgubio basista grupe „Crvena Jabuka“, Aljoša Buha, dok je Dražen Ričl, osnivač benda poznat kao Paro, zadobio povrede od kojih je preminuo 1. oktobra.
Grupa je krenula iz Sarajeva ka Mostaru na koncert, ali nažalost, nisu uspeli da stignu. Na putu do Mostara, doživeli su strašnu saobraćajnu nesreću u Jablanici. Novinar magazina „Rock“ je tada objavio emotivnu priču o jugoslovenskim muzičarima:
– Veče 18. septembra je u Mostaru bila neobično toplo. Temperaturu u gradu je podizao i dugo najavljivani koncert sarajevske grupe „Crvena jabuka“. Na stadionu Kantarevac okupilo se oko 1.500 mladih koji su s nestrpljenjem očekivali početak. Po nekom već ustaljenom pravilu, svima je bilo jasno da koncert neće početi u zakazano vreme (20 sati), ali kada su tehničari u 20.25 počeli da štimaju razglas puštajući kasetu „Crvene jabuke“, oduševljenje publike na stadionu bilo je očigledno. Svakog trenutka se očekivalo da na scenu stupi popularna grupa i tako započne prvu turneju u svojoj karijeri…
I onda, organizator obaveštava okupljene da se koncert odlaže zbog teške saobraćajne nesreće koju su doživjeli članovi „Crvene jabuke“.
Punim stadionom odjednom je zavladalo zaprepaštenje, pa muk. Ljudi iz tehničke ekipe počeli su da plaču ne verujući da se to zaista dogodilo – deo je teksta.
Majka Dražena Ričla, Elvira, je davne 1989. godine, dala intervju za magazin „Ćao“, u kojem je pričala o tragediji:
–Sećam se, bila je nedelja pre nesreće. Svi zajedno bili smo na Romaniji, gde moj brat ima vikendicu. Bilo nam je baš lepo. Kad smo se vratili, snaja i brat svratili su kod nas na kafu. Tad je Dražen pričao o predstojećoj turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu: „Voleo bih da se sve ovo odgodi.“ Posle toga, dok smo tako lepo pričali – jer Dražen je zaista mnogo voleo mog brata – moja snaja nam je rekla kako je, još uvek, interesuje hiromantija (čitanje sa dlana) i da je tu jako uznapredovala. Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: „Koliko ću ja živeti?“ Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosećanje, znate… – rekla je njegova majka i dodala:
Crvena Jabuka / Izvor: Youtube printscreen/CrvenaJabukaFan
-Jedna moja komšinica, kasnije mi je to ispričala, videla je mog Dražena baš tog nesrećnog četvrtka, kad je pošao u Mostar. Sva deca, koja su bila tu napolju, kao i obično, pošla su za njim, niz stepenice, prema ulici. On je stao, svakoga od njih pomilovao po kosici, i svakom od njih nešto rekao. Kao da se s njima zauvek opraštao. Baš su ga voleli. Znao im je deliti bombone, kolače… Često je znao izaći i pričati s njima, šaliti se: „Đe si ti, jarane, a?“ Oni bi se sjatili oko njega, pa ih se posle nije mogao otresti. Pratili bi ga do vrata… Kako sam ja, kao i svaka majka, svaki put znala brinuti kad krene na put, Dražen je uvek dogovarao prevoz od kuće. Ako mu ne bi nešto odgovaralo, jednostavno to ne bi ni prihvatio. Ja sam ga baš tada, uoči tog njihovog kobnog putovanja, pitala kakva su to kola kojima ide?! Umirio me je rečima: „Zlajin fića ne valja, ali se ti ništa ne brini; ja i ne idem Zlajinim fićom, idem sa Žerom, golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer.“ A kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom fići, ja stvarno ne znam. Moj Dražen je bio čak i jako visok: Ne znam, zaista, kako se uopšte i smestio u fiću… – govorila je Draženova majka tada.