Đorđe David svojim glumačkim daromi i senzibilitetom za muziku osvaja srca publike, deo je žirija muzičkog takmičenja, a samo u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” koja se emituje na Blic televiziji, sredom u 21 sat, na MTS kanalu 115 govori o sebi na drugačiji način. Đorđe Nikolić, poznatiji kao Đorđe David se rodio 1964. godine u Zemunu u kom je proveo svoje, kako sam ističe, prelepo detinjstvo, sa majkom, ocem i sestrom.
– Bilo je prelepo zato što su to vremena kada su se neke stvari i neki postulati apsolutno cenili. To su bila vremena gde su se judejsko-hrišćanska zakonitost u ponašanju i vaspitanju kako na ulici, tako i u kući, i te kako poštovala. Isto je važilo za školu i užasno sam srećan što sam izdanak tog vremena iz kojeg sam povukao neke stvari koje pokušavam da inkliniram u neke mlade ljude koji su krenuli putem kojim sam krenuo i ja. Sada je to mnogo surovije, mnogo teže, mnogo nebezbednije, mnogo više ima nevaspitanja, mnogo više ima površnosti, mnogo više ima nekonstatovanja u smislu ljubi bližnjeg svoga. Ali, neka jednog čoveka preokrenem da u sebi oseti to što jeste osnova, što jeste njegov DNK, ja to smatram velikim uspehom isto kao što je dobra pesma ili dobra predstava – kaže Đorđe David gost emisije “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” koja se emituje na Blic televiziji.
Tata je bio strog i pravičan, a Đorđe divlje dete
Tata Đorđa Davida je bio veliki autoritet. On je, kako je profesorka Slavica Đukić Dejanović navela bio savetnik u kabinetu tada renomiranog političara Draže Markovića, kasnije i predsednika Tita, njegov mentor je bio Jovan Đorđević koji je pisao Ustav 1974. godine. Mama je radila u Beobanci, a Đorđe je imao i stariju sestru. Bili su kako kaže profesorka Slavica Đukić Dejanović, jedna srećna prosečna beogradska porodica.
– Da, sreća je, ja mislim, najviši nivo koji može da se dosegne kada je u pitanju jedinka ili kada je u pitanju skupina, da li je to porodica, da li je to neka organizacija, šta god. Izuzetno sam sretan i počastvovan jer za svojih 58 godina života nikada niko na televiziji gde sam gostovao nije ovako tačne stvari, eksplicitno tačne stvari izneo kada je moj pokojni otac u pitanju. Vasilije je stvarno bio veliki autoritet. Pre svega bio je ozbiljan sportista, nosilac olimpijske medalje SFRJ kada je u pitanju osmerac Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Helsinkiju koji je uzeo zlatnu medalju. Vođa cele te priče je bio pokojni Toma Grega koji je jedan od retkih preživelih u logoru Dahau. Ono što je jako zbunjujuće za ljude sa kojima se srećem, to je da neko ko ima 58 godina, pod znacima navoda, deluje toliko neozbiljno, pričamo o tetovažama, pričamo o nekakvim mojim izletima kad su fizure u pitanju šminka i tako dalje, ali taj večiti bunt koji je ostao negde ukorenjen kod mene, gde mi do dana današnjeg nije objašnjeno zbog čega je u toj nekoj političkoj čistki ’79. godine moj otac morao da završi tako kako je završio. To me je jednostavno opredelilo da pokušam da ostanem slobodan u svakom smislu te reči, što ujedno podrazumeva i to kako ću sebe u nekakvom ambalaža fazonu predstavljati. Ovo je bunt. Ja sam čovek koji to jednostavno zastupa, međutim, to ujedno, kad kažem sloboda, pre svega zasniva i onu osnovnu tezu da imam slobodu i pravo izbora. Samim tim nikome, apsolutno nikome, ne uskraćujem niti osuđujem njegovu slobodu izbora, opredeljenja. Da li je to političko opredeljenje, da li je to opredeljenje za klub za koji će navijati, da li je to polno opredeljenje. Apsolutno mi niko ne smeta, mogu da se sa nečim složim ili ne složim – kaže Đorđe.
Đorđe je bio nestašan dečak kog su grdili kada pojede rusku salatu i sarmu koja je ranije bila spremna za Novu godinu, na pitanje da li i danas voli sve to isto kaže:
– Apsolutno sam ovisnik o tome. Ja sam čovek za koga se zna da je smrt za slatkiše, kako se to u žargonu kaže. Tako da se od mene čokolada sakrivala jer, jednostavno ja sam bio divlje dete i tu niko nije mogao da me zaustavi. Naravno, bio sam poprilično nestašan u smislu da sam želeo svakog đavola malo da probam. Trudio sam se uvek da pređem granicu, ali da pređem granicu u onom smislu da pokažem da sam ipak ja taj neko ko je negde dobio svoje ili pobedio pod znacima navoda. Otac je bio jako strog, beskrajno mu hvala na tome, ali beskrajno pravičan, i i te kako je umeo da ceni i da pohvali i da daruje tvoje dobro, da li je to škola, da li je to odnos prema sestri, da li je to odnos prema drugarima u razredu, u odeljenju. Otac je bio veliki autoritet i za nas klince koji smo igrali fudbal ili košarku ispred zgrade gde smo stanovali. Jednostavno on je bio jedan plećat, krupan čovek kao veslač. Bio je član Saveza komunista, vrlo uvažen član zajednice i sećam se samo da su ga zvali Vasilisa u familiji, a i prijatelji iz prostog razloga, ko god je imao problem, ali bukvalno ko god je imao problem, dolazio je kod njega i nije postojala šansa da moj otac to ne reši.
– Znam da je pokojna Stanislava, moja majka, govorila da je tragično koliko vremena ima za druge, a ne za nas kao za familiju. Naravno, zadirkivala ga je. Mi smo mu ipak bili osnova, baza i taj akumulator u žargonu da kažem iz kojeg je on crpio snagu i uveseljavao i usrećivao druge ljude. Moj otac je bio lik kojeg je to jednostavno činilo sretnim i pamtim taj njegov širok osmeh kada nešto tako uradi, što je za njega bilo sitno, a za tog nekog je značilo život, koliko je taj širok osmeh zadovoljstva i sreće donosio kad je ulazio u kuću i mislim da sam negde od njega nasledio u genetici to. Ja sam čovek koji se pre svega trudi da ukoliko je moguće svakom reši, ako ne ceo problem, onda bar deo problema. Ili da olakša, jer mene to zaista čini sretnim. Mene to čini poletnim – ističe Đorđe.
Tata je Đorđa odveo u Radio Beograd i omogućio mu učešće u dramskom programu. Đorđe je bio i solo pevač u horu u svojoj osnovnoj školi, svirao je klavir u muzičkoj školi i violinu isto tako, ali 1979. godinu, kad je bio sa ocem u automobilu, u koji udaraju neke osobe koje imaju diplomatski imunitet, kada Đorđe ostaje nepovređen, a tata mrtav, nikada ne može da zaboravi.
– Moja majka se od tog trenutka nikad nije oporavila. Ja ulazim u sve one pošasti u koje, nažalost, u 90 posto slučajeva ulazi mlado biće kada više nema kontrolu i nema sigurnost. Šta znači nema kontrolu? Nema kontrolu u smislu majka je potpuno skrhana bolom, a nemati sigurnost, ostaješ bez nekoga ko je idol u tvojom životu, jer je otac jedan od idola koji je itekako uticao na mene šta znači biti muškarac i kako se ponašati kao muškarac, pre svega prema ženama, a onda i prema okolini – kaže Đorđe David.
Đorđe David neretko ističe da za žene smatra da su jači pol, da su čak i inteligentnije od muškaraca i to nosi iz porodice, ali trenutak kada je izgubio svog idola promenio je njegov život i kako je istakla profesorka, “ulica postaje prostor u kome se Đorđe snalazi na jedan, drugi, pogrešan način”. Đorđe je pričao ranije da nije probao heroin, ali i da se suočavao sa smrtnim ishodima onih koji su bili pored njega, dolazio je u razna iskušenja a tada su mu mama, sestra i poneki prijatelj pružili ruku koju je prihvatio. O tome kako je uspeo da izađe iz kandži psihoaktivnih supstanci i da bude sve ovo što je danas Đorđe kaže:
– Ljubav, čarobna reč.